Ima doktorat, uspješan posao i četiri sina: Novac dođe i ode, ali obitelj uvijek ostaje!

Nije jednostavno dati otkaz i izgubiti sigurnu plaću. Svaki početak je težak. Treba dosta vremena da se stvari pokrenu i da možete reći da ste uspjeli, ali zadovoljstvo koje vam taj uspjeh pruži je neopisivo, kaže Kristina Šitum, majka četvorice sinova.
Autor: M.Š. Mahmuljin/generacija.hr/Laudato/K.P. Photo: facebook.com subota, 12. siječnja 2019. u 08:56

Kristina Šitum supruga i majka četvero djece po struci je dr.sc. medicinske biokemije, ali već pet godina uspješno radi kao dizajnerica interijera. Kako je ostala bez posla kada je bila na porodiljnom dopustu s drugim sinom, privremeno se zaposlila u prodaji, da bi se potom odlučila na hrabar potez – omiljeni hobi pretvoriti u  posao. Otkrila je s kakvim se sve izazovima svakodnevno susreće, kako usklađuje poslovni i obitelji život, kroz što je prolazila kada je ostala bez posla, koliko je truda potrebno da se pretvori strast u vlastiti biznis, tko joj je najveći oslonac i susreće li se s predrasudama na račun velike obitelji.

Kako ste upoznali supruga i jeste li oduvijek željeli imati veliku obitelj?

Supruga Ivicu sam upoznala na vjeronaučnoj zajednici u svojoj župi Svete Obitelji. Tada sam imala 17, a on 22 godine. Danas smo u skladnom braku 14 godina. Oduvijek sam željela imati puno djece jer i sama imam sestru i dva brata. Još u djetinjstvu, dok sam bila kod bake i djeda, koji su također imali četvero djece, osjetila sam kakvu radost pruža biti član velike obitelji kada se svi zajedno okupe oko stola. Uvijek je bilo veselo, pjevalo se i smijalo i nikad nije bilo bitno što je na stolu nego tko je za stolom. Suprug je, s druge strane, htio imati dvoje djece, po mogućnosti dječaka i djevojčicu.

Predstavite ukratko članove svoje obitelji.

Suprug Ivica je inženjer strojarstva i prometa. Zaposlen je u jednoj stranoj tvrtki, ali je jako uključen u brigu oko djece i kućanstva. Voli kuhati i stalno proučava nove recepte, a nas razveseljava svojim delicijama. Najstariji sin Lovro (13) ide u 7. razred, svira francuski rog i trenira odbojku. Jakov (10) ide u 4. razred, svira saksofon i trenira nogomet. Njih dvojica su sad već veliki dečki, odgovorni i samostalni te dosta pomažu oko kućanskih poslova.

Domagoj (6) je ove jeseni krenuo u školu. On je veliki emotivac i jako je vezan za stariju braću. Najmlađi Fran (3) ide u vrtić. Iako bi svi očekivali da je obiteljska maza, on je izrazito borbena i samosvjesna mala osoba koja se ne boji ničega i ništa ga ne može zaustaviti da ostvari svoj naum. Činjenica da ima tri starija brata samo je pridonijela njegovoj naravi koju je pokupio od djeda koji može apsolutno sve što zamisli.

 
S kakvim se sve izazovima susrećete kao majka četvero djece?

S istim izazovima kao i svaka druga majka, samo u puno većoj mjeri. Kroz svaku dječju fazu prolazim četiri puta, odjeće za oprati i izglačati je četiri puta više, roditeljskih sastanaka i školskih i vrtićkih radionica je četiri puta više, svaka obaveza se množi s četiri.

Ostali ste bez posla nakon porodiljnog dopusta, što danas pogađa brojne žene. Kako je do toga došlo i kako ste se snalazili u tim trenucima?

Radila sam u jednoj hrvatskoj tvrtki koja se jednostavno ugasila. Otvorila se nova tvrtka na istom radnom mjestu u koju su prešli svi radnici, osim žena koje su bile na porodiljnom dopustu. Kako sam ja bila na porodiljnom s Jakovom koji je tada imao šest mjeseci nisu me zaposlili u novoj tvrtki i ostala sam nezaposlena. Kada mi je završio porodiljni dopust zaposlila sam se kao prodajni predstavnik. Iako mi je taj posao bio zanimljiv i jako dobro plaćen, bilo je teško voditi teren Dalmacije iz Zagreba. Posao je s vremenom postajao sve zahtjevniji i sve sam manje vremena imala za obitelj. Jednog dana sam jednostavno shvatila da sav taj novac i beneficije nisu vrijedne toga da mi djeca odrastaju bez majke.

Pretvorili ste hobi i Vašu strast u posao. Koliko je hrabrosti i truda potrebno za tako nešto? Jeste li danas zadovoljni Vašim poslom?

Iskreno, potrebno je jako puno hrabrosti i truda, pogotovo kad već imate djecu koja ovise o vama. Nije jednostavno dati otkaz i izgubiti sigurnu plaću, posebice kada vas okolina ne razumije i ne podržava. Svaki početak je težak, treba dosta vremena da se stvari pokrenu i da možete reći da ste uspjeli, ali zadovoljstvo koje vam taj uspjeh pruži je neopisivo. Divno je kada čovjek radi posao koji voli i onda ništa nije teško. Naravno, svaki posao ima i prednosti i nedostatke i svatko treba odlučiti što želi raditi i s kojim izazovima se može i želi nositi.

Meni osobno puno znači to što sama određujem kada i koliko ću raditi jer tako mogu dobro uskladiti posao i obitelj. Posao dizajnera interijera je spojio sve što volim – kreativnost, suradnju s ljudima, svaki novi posao je novi i drugačiji izazov, nema kolotečine i monotonije. Volim mijenjati i uređivati interijere, a posebno me veseli kada vidim zadovoljne osmjehe na licima svojim klijenata.

Kako usklađujete posao i obiteljski život?

Svakako. Zapravo su dosta isprepleteni. Briga o djeci je, naravno, posao koji traje 24 sata dnevno, a posao dizajnera interijera se vremenski prilagođava klijentima pa sastanke odrađujem od 8 do 20 sati. Trenutno mi odgovara što radim od kuće dok su djeca mala pa se mogu prilagoditi njihovim potrebama, a onda radim dok su oni u školi i vrtiću i navečer kada svi odu na spavanje. Najčešće to onda rezultira manjkom sna za mene, ali mame su na to navikle (smijeh).


Tko Vam je najveći oslonac i podrška?

Najveći oslonac mi je suprug. Kada sam odlučila krenuti u ovaj posao podržao je moju ideju, iako je to značilo financijsku nesigurnost za našu obitelj. To mi je puno značilo jer nisam morala gubiti vrijeme i energiju na uvjeravanje da će sve biti u redu nego sam se mogla nesmetano posvetiti novom poslu. On se onda puno više posvetio obitelji, a posebno mi je bio velika pomoć kada sam uz sve te obaveze završavala doktorat.

Susrećete li se s predrasudama i negativnim komentarima ili ljudi pozitivno reagiraju na Vašu obitelj?

Iskreno, oboje. Radila sam u okolini gdje su djeca bila nešto nepoželjno, a posebno više djece. S druge strane, često su mi ljudi znali prići na ulici i reći kako sam bogata što imam toliko djece. Nije ugodno kad te ljudi obilježe i smatraju da si neobrazovan zato što imaš više od dvoje djece, ali ja sam svu svoju djecu željela i nisam išla ‘po kćer’, kako to mnogi misle kada čuju da imam sve sinove pa se ne obazirem previše na loše komentare.

Što biste poručili mladim majkama koje se teško odlučuju na više od dvoje djece?

Htjela bih im poručiti da ako žele imati više djece ne gledaju na financijsku situaciju. Znam da netko može misliti ‘lako je to reći’, ali novac i dođe i ode. U svom životu sam imala perioda kad smo i suprug i ja imali velike plaće, a bilo je perioda kad smo bili i nezaposleni, u jednom trenutku čak i oboje. Tada smo imali troje djece i nije bilo lako, ali opet je sve dobro prošlo. U životu se stalno izmjenjuju dobri i loši trenuci, ali ono što uvijek ostaje uz vas jest obitelj. I najveći dar koji možete dati svojoj djeci su brat ili sestra!

 

Da biste komentirali, prijavite se.