Kristova riječ je nepresušno vrelo, vječita inspiracija i nepogrešiv putokaz

Da je uvijek važno biti na izvoru Kristove riječi koja uvijek nadahnjuje i nikada ne zastarijeva, svojim je primjerom pokazala Mara Verveger, župljanka župe sv. Barbare u Vrapču i najstarija polaznica kateheza za odrasle u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Autor: Zagrebačka nadbiskupija Photo: Zagrebačka nadbiskupija srijeda, 27. studenog 2013. u 08:06

Rođena 27. ožujka 1922. godine u Zrinu u kući tradicionalnih vjernika, od rana se djetinjstva susrela s boli, patnjom, izbjeglištvom i siromaštvom. Ostavši bez majke u drugoj godini svojeg života, a nedugo zatim i bez oca, koji je ubijen prilikom divljačkog razaranja i spaljivanja Zrina od strane partizanskih snaga, primorana je, zajedno s dvojicom braće i sestrom, odseliti kod strica u Zagreb.

„Imala sam strica u Zagrebu i odmah drugi dan otišla u internat, u čijem je sklopu bila domaćinska škola“, rekla je Mara te otkrila kako je tamo naučila raditi „gradski“ posao, za razliku od Zrina gdje se radilo motikom i obrađivala zemlja.

Ubrzo je počela raditi kao sluškinja u jednom kućanstvu, a 1949. upoznala je mladića za kojeg se iste godine i udala.

„Bilo nam je teško u početku – on nema ništa, nemam ni ja. Nigdje ništa – niti s čime kupiti niti gdje kupiti“, napomenula je.

O življenju vjere Mara progovara s posebnim zanosom. „U mladosti smo svaku večer molili jer nas je otac tako naučio, no u Zagrebu nisam toliko molila, ali sam uzdisala Gospodinu. Tražila sam i vapila: 'Bože, pomozi mi'.“

Kao prekretnicu u svom vjerničkom životu, Mara ističe odlazak u San Damiano 1975. godine, koji je tada bio u središtu zanimanja javnosti zbog Gospinih ukazanja. Iako njezin muž nije bio praktični vjernik već, kako kaže Mara, čovjek „slabuškaste vjere“, na nagovor svoje kume otišli su na hodočašće.

„U autobusu se cijelim putem molilo, no moj muž nije bio baš 'od molitve' pa sam mu rekla da barem mene pusti da na miru molim. No kad smo došli u San Damiano, sunce je zalazilo i narod se već okupio na molitvi, a on me zgrabio za ruku i rekao: 'Gledaj! Gledaj voćku!' Pogledala sam voćku, koja je bila onako u magli i vidjela plamen kako gori. Plamen poput onog od uskrsne svijeće“, ushićeno prepričava Mara.

Na povratku kući, muž me zamolio da ga naučim moliti krunicu i otada nije prošao dan bez molitve Gospine krunice na njihovim usnama. Zajedno su molili sve do 8. prosinca 1992. godine.

„Sjedili smo tu večer uz peć i molili, ali molio je tiše nego obično. Teško sam zaspala, kao da sam predosjećala da će tu noć umrijeti.“ Kao i svakoj ženi koja izgubi svog muža, i Mari je bilo ispočetka teško, no sakramentalni život i vjera u Spasitelja davali su joj snagu.

Danas Mara živi u skromnoj kućici u Gornjem Vrapču, moli, odlazi na misu u župnu crkvu sv. Barbare, tržnicu, a društvo joj često prave sin Zdravko, njegova supruga Zora, dvoje unučadi Tomislav i Jelena, te troje praunučadi, Ana, Antonija i Iva.

Unatoč tomu što je u 92. godini života, s velikim je zanimanjem pratila katehezu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića, koja se 12. studenog uživo prenosila putem interneta. Na pitanje kako je doživjela kardinalovu katehezu, Mara je odgovorila da nas on poučava i priprema za ono što dolazi. A ono što dolazi, kaže Mara, neće biti dobro.

„U naše vrijeme obitelj kao zajednica žene i muškarca nikad nije dolazila u pitanje. Ne treba vjerovati novotarijama. U ovo što se sprema ne smijemo vjerovati. Mi se protiv toga moramo boriti, a ne nasljeđivati“, zaključuje Mara – živi primjer da je Kristova riječ nepresušno vrelo, stalna inspiracija i nepogrešiv putokaz za čovjekov život.

Da biste komentirali, prijavite se.