Krivo i pravo obećanje
Prenosimo duhovni nagovor patra Ike Mandurića koji poručuje: "Moje je biti ovdje. I čekati ovakve - kao što je ova mlada cura - da joj, kad je se svi okane, pokažem život istiniti, i njegov duboki i lijepi smisao. Da je – kad je svi ostave – za život oduševim."
Dok sjedim na terasi jednog kafića u Splitu, sjedi jedna cura mlada i pomalo vulgarno odjevena puna nekog ushita i sva u osmijehu. Takva je otkad je došla. Mota cigaru, jedva srednjoškolka, našminkana, lijepa...
Prva misao koja mi dođe je: ovoj mladoj curi je puno toga obećano. Ne znam tko: tv, internet, knjige... prolaznici, ulica? U svakom slučaju, to mora biti netko tko je dalek. Znam - jer najlakše se s distance obećaje.
Ja bih joj mogao obećati puno više. I stvarnije od svega drugoga što je čula. Ali moja obećanja se ne poklapaju s onim kojima je već povjerovala, i svoje nade polaže. Kad bih barem imao načina da joj pristupim, kad bih barem mogao pogoditi nit? Da sam joj školski kolega možda?
Ne bih sve ovo pomislio da nisam već sto puta stajao kod neke hridi i spašavao mlade sudbine nasukane na normalne i vidljive vlastite križeve života. Za koje su trebali znati... A već bi prvi kratki razgovor s njima uvijek otkrivao isto: bio im je obećan život bez brige, sloboda kao vječno stanje, užitak bez mjere, svijet prepun dobrih... Sve je bila laž, a onih koji su to obećali – više nema. Tek svjetioničar ja i mladi životi, na novom početku puta u vlastitu zrelost.
Koliko sam samo puta poželio naći lašce. Ne da ih razapnem - ne to. Nego da i im pokažem izbezumljena nevina dječja lica koja su zaveli, i njihov jad. Možda bi ih ta prevelika cijena njihove lakomislene igre mudraca - trgla? Ne bi li prestali.
Ali ni time se ne bavim. Moje je biti ovdje. I čekati ovakve - kao što je ova mlada cura - da joj, kad je se svi okane, pokažem život istiniti, i njegov duboki i lijepi smisao. Da je – kad je svi ostave – za život oduševim.
Svjetioničar ja i mlada nasukana duša (ponekad je to i mlada mama, tata... zreli neoženjeni intelektualac...) kojoj je lagodnost života obećana.
Pa, kad već ne mogu nju, pitat ću tebe:
Što je tebi obećano?
Kome si dopustio da ti obećanje daje?
Tko je tebi onaj tko takvo što uopće smije?
Od koga obećanja tražiš?
Tko tebi puni uši?
Tko je tvoj Bog?
Ili:
Od čijih obećanja bježiš?
Što ti je On stvarno obećao?
Bi li to znao izreći?
Hrliš li za tim?
Pitaš li ga o tome?
Bježiš li?
Može li se, od križa, pobjeći?
Otvori oči ! Vrijeme je!
