Kršćansko slavlje Uskrsa i nedjelje u totalnom svijetu rada

Kršćansko slavlje Uskrsa i nedjelje u totalnom svijetu rada

Čini se kao da nije najbolje vrijeme za govor o vezi Uskrsa i nedjelje kao dana Gospodnjeg, kao dana ispunjenog slavljem i dokolicom. „Kriza“ je postala trajno stanje i čini nam se kao da se iz nje možemo izvući još samo ako zasučemo rukave i manje ili više otvoreno proglasimo društvo totalnog svijeta rada. Međutim, je li to stvarno tako? Trebamo pripaziti, moglo bi lako biti da se tu krije zamka.

man-in-nature2.jpg
Autor
Marko Petričević
Fotograf
pathwaytoascension.wordpress.com
Objavljeno:
 
20.04.2014 05:46

Kada je međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) god. 1976. donijela preporuku da u novome ustroju kalendara tjedan započinje ponedjeljkom, a završava nedjeljom, nedjelja je i „službeno“ postala week-end. Današnja „vikendizacija“ otima nedjelji ishodišnu i stvarateljsku dimenziju u odnosu na tjedan i cjelokupnost vremena.

Unatoč odredbama kalendara, kršćanin živi nedjelju kao „prvi dan“ – ne pretpostavljajući ništa Božjem djelu stvaranja i njegovu djelu otkupljenja. Kršćanstvo opravdanje dokolice nedjeljom nalazi u slavlju prisutnosti Uskrsnuloga. Nedjelja kao kršćansko slavlje upućuje na Gospodinovo uskrsnuće, ona je poglavito vazmeni blagdan, dan „potpuno obasjan slavom uskrsloga Krista“ (Ivan Pavao II). Oslobođenje nedjelje od svega onoga što narušava spomen i svetkovanje Kristova uskrsnuća ne samo da je moguće, već je i neophodno potrebno i u uvjetima modernosti. Jedan od temelja zapadne kulture je dokolica – o tome svjedoče riječ „škola“ (koja upućuje na latinski izvornik „schola“ koji znači „dokolica“), te riječ „kultura“ (koja u svojoj osnovi ima riječ „kult“, a vrijeme određeno za kult neophodno mora biti slobodno od obveze rada).

Istina o lijenosti

Lijenost se ubraja među sedam glavnih grijeha iz kojih kao iz nekog izvora, takorekuć logično, proizlaze drugi grijesi. Prema staroj životnoj mudrosti se pod pojmom lijenosti misli nešto sasvim drugo od onoga što mi obično danas podrazumijevamo. Stari životni nauk lijenost vidi u čovjekovu neispunjavanju zahtjeva koji je vezan uz njegovo temeljno dostojanstvo – u tomu što ne želi biti onakvim kakvim ga Bog želi, a to znači da ne želi biti ono što on u samoj svojoj biti uistinu jest. Protupojam pojmu lijenosti ne tvori radni duh svakodnevnoga zarađivanja, nego odvažno odobravanje i prihvaćanje vlastitoga bića, svijeta u cjelini, Boga – dakle ljubav (iz koje onda svakako raste svježina djelovanja, koju nitko upućen neće zamijeniti s aktivnošću radnoga fanatika). Da nam to nije izrijekom protumačeno, bismo li shvatili da Toma Akvinski pojam lijenosti razumije kao grijeh protiv treće Božje zapovijedi? Toma ne vidi u lijenosti suprotnost „etici rada“ – više je zumači kao prijestup protiv „duhovnoga smiraja u Bogu“. Lijenost u izvornom smislu ima tako malo sličnosti s dokolicom da ona više mora važiti kao unutranji preduvjet ne-dokolici, izostanku dokolice. Dokolica je moguća samo tamo gdje je čovjek jedno sa samim sobom, gdje on prihvaća svoj vlastiti bitak. A bit je lijenosti ne-slaganje čovjeka sa samim sobom. Lijenost i izostanak dokolice odgovaraju jedno drugomu. Pri tome se mora imati na umu da se dokolicu ne smije poistovjećivati s njezinim vanjskim datostima kao što su radna stanka, slobodno vrijeme, videndi, godišnji odmor. Dokolica je stanje duše, suprotnost idealu „totalnog svijeta rada“. Dokolica je oblik one šutnje koja je preduvjet za osluškivanje stvarnosti: čuje samo onaj koji šuti, a tko ne šuti, taj ne čuje.

Dokolica nije stav nekoga tko se upliće, nego onoga koji se otvara. Ne onoga koji prisvaja, nego onoga koji se pušta i prepušta, kao što se čovjek u snu prepušta (spavati može samo onaj koji se prepusti) – „miljenicima svojim u snu on daje” (Ps 127). Obilježju ideala rada kao truda suprotstavlja se dokolica kao slavljeničko promatranje. Na to upućuje i jedinstvena njemačka riječ „Feierabend“. Dokolica je moguća isključivo uz uvjet da se čovjek slaže ne samo sa svojom istinskom biti, nego da je u suglasnosti i sa smislom svijeta. Naše pismo glagoljica ima početni dio abecede s pridruženim riječima, koje čitane skupa znače: "Ja koji slova (pismo) znam, govorim da je veoma dobro živjeti na zemlji."

Zamke totalnog svijeta rada

Dokolica ne postoji radi rada, ma koliko god se snage iz nje dobivalo. Dokolica nema svoj smisao u tomu da tjelesnim odmorom ili okrjepom duše priskrbi novu snagu za novi rad – premda ona i to čini! Dokolica je višega reda nego aktivnost. Hijerarhija poretka ne može se preokrenuti. Koliko god bilo točno da onaj koji običava navečer moliti lakše zaspi, ipak nitko neće navečer moliti radi spavanja! Isto tako, nitko tko bi se prepuštao dokolici tek radi „oporavka“ neće iskusiti njezin pravi plod, okrjepljenje kao u duboku snu. Dokolica nema svoj smisao da radnik nesmetano i bez zastoja funkcionira, nego u tomu da čovjek ostane čovjek.

Osobine radnika koji se u totalnom svijetu rada posvetio „bezuvjetnoj djelatnosti“ su nesposobnost primanja i nesposobnost za želju da se prima; to je okamenjivanje srca, koje ne dopušta da mu se išta dogodi. Narušiti nedjelju znači narušiti dostojanstvo čovjeka, svodeći ga na puki dio ekonomskog, konzumerističkog i ideološkog sustava. Totalna država rada treba duhovno osiromašena pojedinca koji nije ništa više od radnika i koji je i sam u stanju tek u potpunoj predanosti „službi“ odobriti i prihvatiti privid punine života.

Odvojena od obrednoga slavlja i snage njegova utjecaja, dokolica se ne razvija kao slavlje. Odvojena od obreda, dokolica postaje besposličarenje, a rad postaje neljudski. Na takav način nastaju patvorine dokolice koje su lišene dokolice kao i lijenost. Na takav se način širi područje običnoga ubijanja vremena i dosađivanja, koje je u neposrednu odnosu s nedostatkom dokolice; dosađivati se može samo onaj tko je izgubio duhovnu snagu za dokolicu. Svatko zna koliki problem suvremenom čovjeku predstavlja slavlje. Ova je teškoća identična s nesposobnošću za dokolicu. Razlog zbog kojega slavlje nema uspjeha je isti zbog kojega ne uspijeva ni dokolica.

Pođimo u nedjelju u crkvu da primimo obilne plodove otkupljenja

Gdje se nalaze konkretni prostor i vrijeme gdje smo otvoreni primanju darova koje nam nudi dobri Bog? Gdje smo to i kad otvoreni plodovima stvaranja i otkupljenja, uključujući i nas same? Postoji li neko područje čovjekova djelovanja, pa i samog čovjekova bitka, koje svoju opravdanost ne stječe time što je upregnuto u mehanizam nekog petogodišnjeg plana?

Nedjelja na poseban način podsjeća kršćane na svjetlo Uskrsa. Oni nedjeljom slave nadu i životnu radost koja ima svoj temelj u Isusovu uskrsnuću. Svakoj nedjelji pripadaju slavlje i radost, ali također i tjelesni, duhovni i psihički oporavak, koji nam vraća snagu za novo „poslanje“ u svakodnevici. To je poput udisanja i izdisanja. Isti sveti Pavao koji je rekao: „Tko neće da radi, neka i ne jede“, također pita: „Što imaš, a da nisi primio?“. Čovjek u dokolici prekoračuje radni svijet radnoga dana ne time što bi naprezao svoje snage do krajnih granica, nego u svojevrsnomu odricanju od njih.

Krist je svojom mukom i svojim uskrsnućem dokinuo našu nemoć i rekao nam: "Ne bojte se". Milosrdnom Bogu treba prinijeti na oltar svoje patnje, da bi ih on preobrazio, snagom sakramenta svoje muke i uskrsnuća. Svake nedjelje. Samo čovjek preobražen kršćanskom kulturom, a to znači kulturom prožetom vjerom u Uskrsnuće, može biti istinski sposoban za „kapitalne investicije“, i to i u prenesenom i u stvarnom smislu te riječi. Nije li nam dosta kriza najrazličitije vrste i praznih obećanja onih koji su „kao uškopljenik koji hoće razdjevičiti djevicu“ (iz Knjige Sirahove) i nije li vrijeme da povjerujemo Onome koji je „Put, Istina i Život“!?

U Božjoj blizini nema straha...
U njegovoj se blizini i poslovi obavljaju bez straha...
Tad se i odmara bez straha...
"Bog onima koji ga ljube sve okreće na dobro"!

Neće nas spasiti strah, već hrabrost koju donosi pouzdanje, ufanje i vjera u Isusa, Uskrsnulog, Otkupitelja.

Prava ekonomija znači: jesti kruh života i piti iz kaleža spasenja. Gospodin nam daje cvijet i njegovu ljepotu, nudi nam ga da vidimo i spoznamo njegovu ljubav. Nudi nam ne samo taj cvijet, već sve, cijeloga sebe. Istinska ekonomija jest umnažanje kruha po Božijem blagoslovu. Ne postoji samo korist, postoji i blagoslov! Po shvaćanju da je svijet i mi u njemu posljedica slučajnosti, u dušu dolaze strah, grč i otpor svijetu, potreba da se on shvati kao poprište borbe, nemira i rata. Posljedica je nazadovanje i svekolika nesreća. Nasuprot tome, po shvaćanju da je svijet, i mi u njemu, stvoren od Boga, dobroga Oca, blagoslov, dobrota, istina i ljepota dolaze u svijet, sve cvjeta, i svaki nam cvijet svjedoči o Ljubavi koja nam se pokazuje.

Velika je milost riječ iz Očenaša "Neka bude volja tvoja". Samo onaj koji svoj život mirno s povjerenjem stavi u Gospodinove ruke može mirno i sabrano raditi. Napreduje samo ono društvo koje je sposobno za takav čin duha. Gomilanje materijalnih dobara je simptom da je čovjek ranjen, da ne ljubi i da ne vjeruje da je ljubljen. Onaj koji ima više, teže daje sve, a potrebno je dati sve da bi se "dobilo natrag stostruko", iz obilja bezgranične Božije ljubavi.

Oče naš, dobri i svemogući, hvala ti što si nas stvorio, što nas čuvaš i uzdržavaš!

Svako jutro, svaki dan vrijedi Božija zapovijed "Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene". Radit ću danas, ali ću se blagoslovu i spasenju uzdati samo od Gospodina. I navečer, kada idem spavati, predajem se u Očeve ruke, samo On je moj Gospodin, nikakvo drugo pouzdanje ja nemam i nikakve brige me neće spasiti, samo živi Bog.

Ti si Gospodine jedini Put, Ti si jedina Istina i Ti si jedini Život. Zaista, u Kristu Isusu se sastaju nebo i zemlja. Slava, čast i hvala neka bude Otkupitelju po svoj zemlji!

Isus nas ne voli samo onako, usput, kao što mi najčešće volimo svoje bližnje, već jako, istinski. To pokazuje i njegova otkupiteljska žrtva na križu. Viseći na križu i raširivši ruke, Isus je ispunio cijeli svijet svojim bićem koje je Dobro i Ljubav.

Uskrsli Otkupitelj vlada!

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: