Neobični hodočasnik

Hodočašće je i danas za milijune vjernika ključni dio života, no jedan se čovjek svojim hodočašćem izdvaja. Lindsay Hamon svugdje ostavlja poseban dojam. Ovaj 61-ogodišnji humanitarac hoda svijetom noseći drveni križ 25 kilograma.
Autor: Laudato/BBC Photo: BBC utorak, 03. prosinca 2013. u 11:52

Hamon je počeo nositi križ još davne 1987., nakon što mu je bliski prijatelj izgubio vjeru. Osim Velike Britanije tako je prošao i najudaljenije krajeve svijeta poput Bangladeša, Nepala, Indije i Šri Lanke.

„Prvo sam namjeravao doći do grada u kojem je živio i pritom sam svaki dan molio za njega da se vrati Bogu. Ne znam je li se vratio, no odlučio sam nositi križ sa sobom kao svjedočanstvo“, ispričao je Hamon.

„Krenuo sam s kratkom rutom od Land's Enda do Plymoutha, nekoliko mjeseci kasnije do Londona i onda kroz Irsku, pa od Londona do Berlina, od Berlina do Moskve, do Pariza, prošao sam Slovačku, Mađarsku“, prisjeća se Hamon.

„Zadivljujući je bio učinak mog hodočašća na ljude u prvom gradu. Ljudi su zaustavljali automobile i dolazili razgovarati sa mnom. Potom bi me pozvali u pub te se raspitivali zašto to činim i što to znači“, rekao je Hamon.

Tvrdi da je križ poput ledolomca u društvu koje je podiglo puno barijera.

„Svi smo sve više zarobljeni u nekim našim mjehurićima, a najveći problem ljudi je upravo usamljenost i što više ništa ne dijele među sobom“, primijetio je Hamon.

Križ koji sada nosi je treći, a napravio mu ga je prijatelj građevinac.

„Prvi su mi ukrali na jednom rock festivalu, a drugi su zaplijenili indijski carinici prije nekoliko godina“, kaže Hamon.

Križ se može rastaviti i ponovno sastaviti, ali i dalje ga je teško nositi kroz zračnu luku. Zbog kotačića na kraju, carinici u Hong Kongu su mislili da je križ monocikl. Hamon kaže da upravo taj kotačić puno ljudi komentira.

„Svi se žele napraviti važni i podsjetiti me da Isus nije imao kotačić na križu. Mogao bih biti milijunaš da sam dobio funtu za svaku tu rečenicu“, kaže Hamon.

Priznaje da je putovanje u udaljene krajeve svijeta, hodanje kroz izolirane i teške predjele, fizički i psihički naporno i bolno.

„Ponekad se mogu osloniti samo na sebe i Boga, kad prolazim sam kroz nepoznate predjele i budem dugo, dugo žedan“, govori Hamon.

Dodaje da su reakcije ljudi koje susreće uglavnom divne, ali da ponegdje osjeti i napetost.

„Jednostavno znam kad mogu stati i porazgovarati s ljudima, a kad je bolje samo nastaviti hodati“.

Namjerava nastaviti sa svojim hodočašćem dok god to bude mogao.

„Ponekad mi je žao što nisam ranije krenuo. Volio bih donijeti križ u mjesta u koja ne dolazi puno ljudi", poručio je Hamon.

Da biste komentirali, prijavite se.