Palite se, svjetla velegrada

Karizmatski su susreti bili i jesu blagoslov za mnoge ljude. Razlog tome je svakako taj što traju nekoliko sati, Gospodina se dugo slavi pjesmom; molitve su sasvim konkretne za konkretne ondje prisutne ljude i njihove konkretne probleme, a i propovijedi su duže i usmjerene na to da spoje svakodnevni život s vjerom u Boga. Evo jednoga svjedočanstva o tome:

Život u velegradu

Rođen sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u malome mjestu daleko od svjetala velikih gradova. Stjecajem okolnosti bio sam primoran potražiti posao daleko od doma. Odlučio sam to učiniti u glavnom gradu Hrvatske u koji sam došao početkom ovoga tisućljeća.

Po dolasku u Zagreb, morao sam svoj život organizirati u novoj okolini. Polako sam se navikavao na novi život i pokušavao spojiti uživalački velegradski s tradicionalnim kršćanskim životom: nedjeljom sam išao na misu, osim ako nisam bio spriječen zbog prethodnog noćnog izlaska. Nakon godinu dana života u Zagrebu, malo sam se udaljio od Boga, a prihvatio i naučio živjeti život u kojemu je sve podloženo uživanju. Želio sam uživati u mladenačkom razuzdanom životu i noćnim izlascima i svemu što oni donose. Nisam se previše obazirao na razliku između dobra i zla, iako sam je prepoznavao. Zatvarao sam oči pred svojom savješću i svojim grešnim životom te sam, opravdavajući grijeh, uporno ga ponavljao. Prestao sam redovito pohađati svetu misu (svake nedjelje), prestao sam živjeti i onaj tradicionalni katolički život, prestao sam slijediti kršćanske vrijednosti.

U to je vrijeme u moj život ušla djevojka s kojom sam počeo živjeti u izvanbračnoj zajednici. Još uvijek jako mlad i željan provoda, a istodobno zaljubljen i vođen nerijetkim primjerima, želio sam živjeti s njom, želio sam da mi u svakoj prilici bude na raspolaganju, želio sam da živimo zajedno. Iako sam osjećao da nisam spreman za takav život, nešto me u nj vuklo: u krevet prije braka. Naravno, u krevet prije braka tjera đavao; i mi smo, pod njegovim utjecajem, počeli stanovati zajedno, u izvanbračnoj zajednici. Takav naš život trajao je, predugih, šest godina. Čitavo vrijeme bio sam zarobljen u grijehu. Iako sam se želio ispovjediti, naravno, nisam mogao. Čak sam dva puta pokušao, no neki me svećenik potjerao iz ispovjedaonice rekavši da me ne može odriješiti od grijeha. Naravno, trebalo je prekinuti takav, nesakramentalni život i primiti sakrament ženidbe. S obzirom da sam tako živio, bez Boga, bojao sam se i ženiti. Đavao nam jednostavno nije dao da se vjenčamo u crkvi. Bojao sam se kako ću podmiriti troškove svadbe, nalazio sam milijun razloga da vjenčanje odgodim, ili da se ono uopće ne održi. Naposljetku smo odlučili sklopiti samo građanski brak, samo s kumovima. Društvo u kojem sam se kretao, većinom je odobravalo takav život, govoreći kako je to danas normalno.

U to sam vrijeme na misu išao najviše jednom mjesečno, iako sam se osjećao praznim te sam žudio za onim tradicionalnim životom. Kada si rob grijeha i okovan grijehom, on se ponavlja dok te ne uništi, osim ako se prije ne prestane ponavljati.

Nezgoda na poslu

U to vrijeme, radeći kao građevinski radnik, doživio sam tešku nezgodu na poslu. Na gradilištu sam pao s krova s otprilike osam metara visine i zadobio teške tjelesne ozljede: prijelom kuka, nekoliko polomljenih rebara itd. Nakon toga, dva sam mjeseca hodao pomoću dvije štake i nisam se mogao oporaviti od posljedica pada. Svake sam godine najmanje mjesec dana odležao, zbog neopisivih bolova u donjem dijelu leđa. Zbog tih se bolova gotovo uopće nisam mogao kretati.

„Polako sam svoj život predavao Gospodinu”

Kako je vrijeme prolazilo, u naš se život umjesto ljubavi uvlačila netrpeljivost, mržnja, oholost, pohlepa, sebičnost, zavladali su osjećaji odbačenosti, neželjenosti, nevoljenosti. Nismo mogli imati djece. Naši su se putevi počeli razilaziti. Grijeh je činio ono što mu je zadaća: razarao je. Zbog njega, moj je život postajao sve samo ne život; od onog idealno zamišljenog, pretvorio se u život prepun odbacivanja, mržnje, drugim riječima, u pakao na zemlji. Pristankom uz Sotonu, uz grijeh, dali smo mu pristanak da upravlja našim životima. U napadajima i izljevima bijesa, srdžbe, razočaranja, depresije i agresije, bilo je nemoguće živjeti.

Svakim sam danom bivao sve nesretniji i nezadovoljniji; svađe s djevojkom postajale su sve češće i duže; sve sam više izlazio i trošio svoj život u opijanjima i dugim noćnim izlascima.
Prilikom uobičajenoga noćnog izlaska upoznao sam svoju sadašnju ženu. Život s njom započeo sam veoma slično prijašnjem: nakon samo dva mjeseca, uselili smo u zajednički stan. Razlika je bila u tome što smo redovito išli na svetu misu, svake nedjelje. To nas je činilo jako sretnima. Odmah sam pokrenuo postupak za rastavu građanskog, sada već prošlog, braka.

Bili smo otvoreni za život i začeli smo dijete. Bili smo jako sretni, ali smo se istodobno, kako smo živjeli u grijehu, bojali. Najvažnija mi je od svega postala ženidba i ispovijed. Nakon što sam postao pravomoćno slobodan, zakazali smo termin našeg vjenčanja i krštenja djeteta. Kako smo planirali, tako smo i učinili, a ja sam se konačno, nakon sedam godina, ispovjedio. Hvala Isusu.
Nakon obavljenih navedenih svetih sakramenata, moj se život počeo mijenjati iz dana u dan. Počeo sam se osjećati bolje, i duhovno i tjelesno. Polako sam svoj život predavao Gospodinu, da me vodi i usmjerava. Gospodin me počeo mijenjati. Tako sam svaki mjesec odlazio na ispovijed, a nakon nekog vremena odlučio sam na svakoj svetoj misi primiti svetu pričest, tijelo Kristovo (pod cijenu da svake nedjelje idem na ispovijed).

Karizmatski susret

Jednom prilikom, u razgovoru, mojoj supruzi i meni neka je osoba spomenula ljubav Božju i karizmatski susret koji se održava u Zagrebu na Jelenovcu. Posvjedočila nam je kako na tom susretu na živote prisutnih ljudi pozitivno djeluje Duh Sveti; kako se u molitvi i slavljenju Gospodina događaju čuda; ozdravljenja, oslobođenja, iscjeljenja, kako Gospodin blagoslivlja ljude i njihove poslove i da se ljudi nakon tih susreta osjećaju mnogo bolje, osjećaju se ljubljeno, osjećaju se voljeno od samoga Boga. Nakon što nas je ova predivna gospođa puna tri mjeseca pozivala, ali onako blago, nenapadno, odlučili smo posjetiti taj karizmatski susret. Otišli smo s našom jednogodišnjom bebom.

Radoznalo sam slušao, ali sa zadrškom, komentirajući u sebi: „Dragi Bože, što su ovi ljudi glupi, došli su ovdje slušati ovog frajera, on će im fino pokupiti novac, a zapravo im prodaje maglu”. U trenutku kada je počela molitva, u sebi sam očekivao da bi se možda i moglo nešto dogoditi, pa sam bio strpljiv, ali i dalje sa zadrškom. Predmolitelj je za vrijeme molitve rekao neka svaka osoba zatvori oči i neka svoju desnu ruku stavi na bolesni dio svoga tijela. Ja sam ruku stavio na donji dio leđa. U jednome sam trenutku čuo kako molitelj izgovara riječi: „Gospodine, večeras je s nama prvi put osoba s bolesnim donjim dijelom leđa. Gospodine, iscijeli je, ozdravi je, Gospodine, zamijeni njezin kuk, daj joj novi”.

„Da, ozdravio sam, hvala ti, Bože”

Osjetio sam kako me Gospodin ozdravlja; u sebi sam govorio: „Da, to sam ja”. Nakon završene molitve, testirao sam leđa da vidim jesam li to zaista bio ja. Sagnuo sam se pored kolica našeg djeteta kako bih mu popravio hlačice uz cipelu, i u tom sam trenutku shvatio da sam se sagnuo bez problema, bez bolova. U sebi sam govorio: „Da, ozdravio sam, hvala ti, Bože”.

Nakon molitve, bile su osobe koje je Gospodin dodirnuo u molitvi pozvane svjedočiti. Molitelj je čak dva puta pozvao osobu kojoj je Gospodin ozdravio donji dio leđa, ali ja se nisam ni pomaknuo. Unatoč tome što sam znao da mene poziva, razmišljao sam: „Što ako iziđem svjedočiti pred tisuću ljudi, a leđa me ponovno zabole za dva dana?” U sebi sam govorio: „Neka, hvala, ne bih se blamirao, pričekat ćemo do sljedećeg susreta za mjesec dana, pa ako me leđa ne zabole, svjedočit ću.

Najgore mi je bilo kada je gospodin Lončar zvao osobu koja je u sebi razmišljala da će im on fino pokupiti novac, a zapravo prodaje maglu i slično. To sam bio ja. Bojao sam se, ako ima dar spoznaje i zna što sam razmišljao, onda sigurno zna i ime i prezime, ali Bogu hvala, nije zvao po imenu i prezimenu. Po izlasku iz dvorane, supruzi sam posvjedočio da me Gospodin ozdravio u molitvi – leđa me više ne bole, sada su kao nova. Supruga mi je na to rekla: „Da, sjećam se, ono je tebe zvao da posvjedočiš”. „Da, znam da je mene zvao”, rekao sam joj. Pitala me zatim zašto nisam posvjedočio, a ja sam joj odgovorio da se neću blamirati pred narodom, nego da ću svjedočiti drugi put ako me leđa ne budu zaboljela. Tako je prošlo mjesec dana, a mene leđa nisu zaboljela. Na sljedećem sam susretu jedva dočekao trenutak da posvjedočim kako me Gospodin ozdravio.

„Zahvaljujem Gospodinu”

Otada svaki sljedeći susret iščekujem s čežnjom, jer sam siguran da je ondje Gospodin prisutan na poseban način. Na karizmatskome susretu osjećam se neopisivo dobro, mogu „osjetiti” Božju ljubav. Susreti traju i po četiri sata, a meni je to svaki put malo, ta mi četiri sata prođu tako brzo, kao jedan sat. Nakon susreta s Gospodinom na Jelenovcu, zahvatila me ljubav prema Isusu Kristu, i kamo bih god pošao, pričao sam o toj neizmjernoj ljubavi. Nekima sam postao naporan, dok su drugi mislili: „To je faza, kao kod djece, isfurat će i ostaviti”.

Gospodin me mijenjao svakim danom a ja sam razmišljao o njegovoj ljubavi, o ljubavi koju mi je iskazao i razmišljao sam čime sam zaslužio da me Gospodin na tako čudesan način ozdravio. Što sam više razmišljao, to sam više shvaćao da to nisam ničime zaslužio. Dapače, nisam uopće zaslužio dobre stvari; ne znam koja bi bila zaslužena kazna za ono što sam činio i kako sam djelovao u životu, koliko sam se udaljio od Gospodina, koliko sam prezirao i zanemarivao njegovu volju da mi pomogne, koliko sam zanemarivao njegovo postojanje. Bio sam toliko ohol, mislio sam da sve mogu sam, uzdao sam se u svoju snagu, sposobnosti.

Hvala Bogu da mogu posvjedočiti da se i moja supruga obratila i živi u vjeri te i djecu nastojimo odgajati u skladu s vjerom. Danas živim s predanjem i pouzdanjem u Božju providnost. Svakodnevno zahvaljujem Gospodinu za sve dobro koje mi daruje, ali zahvaljujem i za ono što sam činio loše u životu, jer da toga nije bilo, možda još ne bih upoznao Milosrdnoga Gospodina koji me ljubi, koji je sama ljubav, koji želi da živimo, koji mi je podario prekrasnu ženu i dvoje djece. Hvala i slava Isusu.