Pomozite im zakoračiti u život!

Pomozite im zakoračiti u život!

„Projekt čovjek“ otvoren je za sve jezike, boje kože, nacije i vjere. Osmislio ga je talijanski Centar solidarnosti (CeIS) iz Rima, a temelji se na općeljudskim načelima i vrijednostima. Provodi se u komuni Centar „Marjanovac“ u Aleksandrovcu kod Banja Luke u BiH.

tanja2.JPG
Autor
Tanja Popec
Fotograf
Centar "Marjanovac"
Objavljeno:
 
05.11.2013 08:33

Ovdje smo jer se nemamo gdje skloniti od nas samih.
Bježimo dokle god ne dopustimo da se razotkriju naše tajne.
Onaj tko se boji biti upoznat, ne može upoznati ni sebe samog niti druge;
ostaje sam.
Gdje se možemo bolje ogledati nego jedni u drugima?
I tako zajedno možemo jasno pokazati sami sebe,
ne kao div iz svojih snova niti kao patuljak iz svojih strahova,
nego kao čovjek koji je dio cjeline kojoj daje svoj doprinos.
Na ovom tlu svi možemo pustiti svoje korijenje i rasti,
ne više kao u smrti nego živi sebi i drugima.

Svaka priča bivšeg ovisnika potresna je na svoj način. U njoj je sadržan najčešće cijeli jedan mladi život, a u njemu zloslutna „igra“ iz koje se izvuku oni najhrabriji. Što je arena u kojoj je jedina vladarica droga? I gdje se nazire put u život? „Projekt čovjek“ koji se temelji na ovim uvodnim mislima otvoren je za sve jezike, boje kože, nacije i vjere. Osmislio ga je talijanski Centar solidarnosti (CeIS) iz Rima, a temelji se na općeljudskim načelima i vrijednostima. Provodi se u komuni Centar „Marjanovac“ u Aleksandrovcu kod Banja Luke u BiH. Vode ga sestre Klanjateljice Krvi Kristove. Centar je registriran kao nevladina, neprofitna i nereligiozna udruga, a bavi se radom na suzbijanju ovisnosti, posebno prihvaćanjem u Centar osoba s problemom ovisnosti o narkoticima. Mnogi su ondje učinili prve korake novoga života. Među njima i junak iz priče koja slijedi...

U početku je bila prva laž...

Odrastao je u gradskoj sredini. I već kao dječak upao je u zamku loših djela: „Pogledam li malo svoj život unatrag, shvaćam da moj problem nije počeo s prvim uzimanjem droge, već ustvari s prvom krađom novca za čokoladice u mome djetinjstvu. I onda se dogodila prva laž. I sve je krenulo dalje. Kad nisam mogao ukrasti novac, onda sam krao u trgovini. A kad je majka pitala gdje sam bio, onda sam lagao da sam se s nekim igrao, a zapravo sam krao. Kao dijete, bio sam željan slatkiša, pa sam se snalazio. I laž na laž, i moj bi se život vrlo brzo pretvorio u kriminal, da me netko ubije, ili mi je izbor postala droga zbog koje više nisam bio tako spretan i brz kao kod krađe, nego mi je postalo važno samo da se nadrogiram.“ A put od čokoladica do droge je vrlo kratak: „Obično krene s malo alkohola, pa od nas deset uvijek je netko imao nešto, probao nešto. I tako smo svi probali. Prvi put obično ta proba dovodi do okretanja želuca, ali ne odustaješ zato što netko kaže da je to ipak dobro, pa i ti želiš vidjeti što je to dobro. I malo po malo završiš na heroinu, bilo kroz nos bilo kroz iglu. Ja sam koristio i jedno i drugo.“
U toj areni heroina naš je sugovornik bio punih pet godina. I na pitanje kako se osjećao „drogiran“, odgovara:
„Super – bezbrižno dok je držalo. A kad je droga popustila, osjećao sam se jadno, usamljeno, tužno, nestabilno. I svaki put sve gore i gore.“

Uvijek postavljeno pitanje: zašto?

Danas, nakon što šest godina živi život slobodan od droge, ovaj mladić velikih crnih očiju zaključuje da u drogu upadaju emotivno nezrele osobe. Nije to samo znatiželja. Godine nisu važne, nestabilnost je „okidač“. On je prvu drogu kušao početkom srednje škole. Društvo u kojem se kretao bilo je isto kao i on. Neki su znali za njegovo drogiranje, ali je kod njih još uvijek imao „kredit dobrote“ po kojoj su ga znali od ranije. Međutim, i taj je kredit potrošen, jer je upropastio sve što se dalo upropastiti: „Svi su na kraju od mene digli ruke, čak i obitelj.“ A obitelj nije odmah primjetila što se s njim događa. Sumnjali su, ali se dobro skrivao. No, razotkrio se kad je popio previše apaurina i počeo halucinirati. I klupko se počelo odmatati. Ali prilično sporo, kroz četiri godine. I kod kuće nije bilo nimalo ugodno ozračje: „Uvijek neke svađe, nedostatak komunikacije. Stalno sam bio na drugim mjestima – kod bake, djeda.“ Mislio je da za njegov problem nema rješenja: „Okončat ću svoj život – ili ću se sam ubiti ili ću se predozirati, a to sam jednom pokušao, ali mi nije uspjelo.“

Kako se vode „bitke“?

Za prekretnicu je zaslužan ujak koji je, prolazeći kraj Aleksandrovca na putu prema Novoj Topoli, čuo za Centar „Marjanovac“: „Kad sam to čuo, da ima netko tko bi mi želio pomoći, prihvatio sam i nisam se pokajao!“ Ondje je proveo 21 mjesec, a  postupak odvikavanja nije nimalo lagan: „Potrebno je da se čovjek suoči sam sa sobom, da prihvati svoje i dobre i loše strane, suoči se sa strahovima, prihvati vrednote života i živi ih u praksi. Čovjek vidi koliko je slab, što čini iz interesa, koga je povrijedio...“ U Centru se događa „izolacija“ od lošeg društva. Najpozitivnijom točkom u zajednici smatra pobjedu nad samim sobom i svojom naravi: „To je bila prva pobjeda nad mojom vrlo nestabilnom emotivnom i naglom naravi. Bila je to klasična emotivnost koja lako 'eksplodira' kad nešto krene krivim smjerom. Kad sam prvi put to pobijedio, shvatio sam da je to moguće. I onda me dalje samo vukla želja da budem sve bolji i bolji. I danas sam“ – kaže to kroz osmijeh – „najbolji čovjek na svijetu :) !“

„Projekt čovjek“

Naš junak prošao je kroz program „Projekt čovjek.“ On se već deset godina ostvaruje u Centru „Marjanovac.“ U mješovitoj zajednici (djevojke i mladići) provode se programi odvikavanja i rehabilitacije ovisnika kroz odgojno-formativni rad. Osnova programa: put od ulaska u Centar do postupnog usvajanja samopoštovanja, odgovornosti te potpune autonomije i ponovnog uključivanja u obitelj i društvo. Metode rada: individualni razgovori, orijentacijske grupe, tematske i tehničke grupe, informativni i formativni susreti, sportske i kreativne aktivnosti. U programe su uključeni i članovi obitelji korisnika. Iako Centar vode redovnice, rad je usmjeren svima, ne samo vjernicima katolicima. U zajednici su predstavnici različitih vjerskih zajednica. Čak postoji i jedna šala među tako različitim korisnicima: „Jedini uvjet je da si narkoman.“ A dani su podijeljeni kao i u domaćinstvu, svatko ima svoje dužnosti: jedni čiste, drugi peglaju, treći kuhaju, četvrti popravljaju. Oni koji su duže u Centru pomažu mlađima i vode ih dajući im primjer. Ujedno u njima vide kakvi su sami bili kad su došli u zajednicu i kako je moguće mijenjati se na bolje.

Zajednica kao „trening“ za put u novi život!

Vrijeme provedeno u Centru ovisi o svakom pojedincu, kako se brzo oporavlja. Nakon 21 mjeseca borbe glavnog lika ove naše priče, najprije je on spoznao da ima hrabrosti izaći i živjeti u svijetu, a potom je to odobrio i stručni tim Centra. „Izlazak je bio veliki izazov, za mene prilika da vidim hoću li uspjeti ostvariti što sam 'trenirao' i pripremao se psihički tih 21 mjesec u zajednici: hoću li se uspjeti oduprijeti novim napastima? Otpor je bio nevjerojatno velik, ali nisam odustao. Osjećao sam se ponekad i jadno, tužno i bijedno. Oni koje sam povrijedio kad sam se drogirao u početku su bili distancirani, počevši od mojih rođenih najbližih pa dalje. Ali s vremenom sam vratio povjerenje. Istina, većina ljudi se divi svemu što sam prošao. No, to meni nije za divljenje. Kamo sreće da nisam prošao kroz ovu borbu.“ I prvi ulasci u kafiće nisu bili jednostavni: „Morao sam biti oprezan, čak i s kim ću komunicirati. I zaobilazio sam mjesta gdje bi mi 'prijetila' opasnost da me nešto povuče.“ Bivši Marjanovac prošao je i svoj put traženja zanimanja od kojeg će živjeti u svijetu: od frizerske škole preko prekvalifikacije za ekonomskog tehničara do sada izvanrednog studenta prava. Nakon izlaska iz Centra 2007. godine, uklapao se u svoju sredinu, ali i u samom Centru dobio je priliku za posao. I punih pet godina radio je kao „operater“, tj. pomagao je korisnicima da izađu iz ropstva ovisnosti. Na pitanje kako je sada biti s druge strane arene, kaže: „Vrlo je mučno nekome tko nema nadu, i uz to ti još i ne vjeruje, ponavljati da borba ima smisla, da je moguće promijeniti se. Ali ima ljudi kojima sam pomogao, postali su dobri, poštovani i uspješni u svojoj sredini.“

Život s novim iščekivanjem

Privodeći kraju razgovor s ovim hrabrim mladićem dolazimo i do pitanja njegovih sadašnjih želja. U šali kaže da želi biti predsjednik. No, dok čeka svoju priliku, studira i traži posao. Živi sam u jednom gradiću i kaže da mu sada, u ranim tridesetim godinama samoća postaje mali problem: „Dugo živim sam. Pusto je u kući, pogotovo ujutro, kad nema nikoga barem da stvori neki žamor.“ A sada ozbiljan odgovor: „Želim živjeti i raditi kao slobodan i normalan čovjek. I ako mogu nekome pomoći, zašto ne?“ Zaključak s ovog puta u novi život je: „Život u drogi je jedna velika patnja, bol, tuga i osamljenost u kojoj se čovjek loše osjeća. No, iz toga se može izaći samo ako to želi i ako vjeruje u uspjeh.“

Humanitarni koncert „Moja arena – put u život“

Kroz Centar „Marjanovac“, koji ima kapacitet za 60 osoba, u proteklih deset godina prošlo je ukupno oko 500 korisnika (što na stalnom boravku ili s povremenim dolascima). Njih oko 100 uspješno je završilo program, a o uspješnosti Centra puno govori i podatak da se 80% ovisnika, nakon liječenja i izlaska iz Centra, nije vratilo niti jednom obliku ovisnosti. Budući da je „Marjanovac“ neprofitna udruga, za njegov je rad potrebna pomoć dobrih ljudi. Zaklada „Marija de Mattias“ koju vode sestre Klanjateljice Krvi Kristove za rad ovoga Centra organizira humanitarni koncert 14. studenog 2013. u Zadru, u sportskoj dvorani Jazine u 20 sati. Pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH dr. Ive Josipovića, u ovoj humanitarnoj akciji za Centar „Marjanovac“ nastupit će: Meri Cetinić, Zorica Kondža, Jelena Rozga, Andrea Šušnjara, Alen Nižetić, Milan Terze, Ivica Sikirić Ićo, Krešimir Perković i klape Luna i Kalelarga. Ulaznice se mogu nabaviti u župama Zadarske nadbiskupije.

Ako vam ikad zatreba pomoć Centra „Marjanovac“...
Nazovite: +387-51-580-252; +387-51-580-482

Upute za postupanje pri susretu s problemom ovisnosti:
•    ozbiljno pristupi problemu
•    ne zatvaraj se u stid i izolaciju
•   ako si roditelj, uđi u kontakt sa drugim roditeljima koji imaju isti problem, jer zajednička borba biva lakša...

Adresa Zaklade „Marija De Mattias“:
Tuškanac 56, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska
Telefon: +385-1-4834-299; Fax: +385-1-4834-281
e-mail: zaklada-mdm@klanjateljice.hr;
http://www.klanjateljice.hr

Fotogalerija
tanja6-(1)
tanja6-(1)
tanja5
tanja4
tanja3
tanja1
Plakat-za-koncert-final

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: