Život u Crkvi - život sreće

Odakle da počnem.... Rođen sam u jednom zagrebačkom radničkom naselju kao sin jedinac. Otac je bio osvjedočeni komunist i odgajao me u tvrdom ateističkom duhu. Majka je, s druge strane, bila vjernica, ali pod čizmom muža tiranina svu je svoju religioznost i ljubav prema Crkvi zatomljivala poradi mira u kući. Kroz osnovnu i srednju školu proletio sam bez previše razmišljanja i prometnuo se u ateista, na veliku žalost moje majke. Ipak, ona nije gubila nadu već je strpljivo molila za mene i mog oca. Godine su prolazile i sve se činilo istim. Ispraznost, borba za materijalnim, bludništvo, psovka i bezboštvo su vladali mojim životom.

Oženio sam se, ženu ismijavao zbog njene vjernost Crkvi, osobito sam se podsmjehivao s njenom pobožnosti papi Piju IX. kojeg je jako štovala, te tako stekao još jednu žarku moliteljicu za moja obraćenje. Jednom rečenicom – što je otac radio mojoj majci, to sam ja radio svojoj ženi.

A onda se dogodilo. Preko ženine prijateljice u posjet nam je došao Božji ugodnik fra Aleksa Benigar. Taj je čovjek zračio posebnim žarom. Sve nas osvojio na prvu, iako smo otac i ja gajili mržnju prema svećenstvu. U razgovoru o komunizmu fra Aleksa je izrekao samo jednu rečenicu: to nije moja šalica čaja. U tom je trenutku zazviždao čajnik na štednjaku, a meni su kao pale ljuske s očiju. Krv mi je udarila u glavu, uzjapurio sam se, počeo znojiti i trčeći napustio prostoriju. Sjeo sam na stubište našeg ulaza i jecao desetak minuta, potom sam sjeo u automobil i odvezao se. Stao sam u jednu kavanu, u rukama su mi se stvorile novine i među prvim člancima sam ugledao izvješće iz Međugorja. Ne mareći ni za koga, sjeo sam u auto i pravac Međugorje. Vozio sam dugo, oči su me jako pekle, bila je mrkla noć kada sam dovezao do cilja. Prespavao sam u autu, a ujutro tumarajući hercegovačkim kršem prvog koga sam ugledao je bio jedan fratar. Pitao sam ga kuda ide, a on je samo promucao: slijedi me. Uspeli smo se na brdo gdje se nalazilo mnogo ljudi, pratio sam fratra koji me doveo do djece koja su klečala i molila. Tada mi se ukazala Djevica Marija, a nakon toga sljedeće čega se sjećam je dom zdravlja u Čitluku. Nakon par dana vratio sam se kući kao izmijenjen čovjek. Od tada živim u sreći i zadovoljstvu, krijepim se sakramentima Crkve i život mi je prekrasan. Moje svjedočanstvo želi reći da je život u Crkvi život sreće. Izvan Crkve toga nema i mi katolici moramo dobro vagati koga ćemo pustiti da pristupi našim svetinjama, jer mnogi hoće uništiti tu našu sreću.

Kada sam nakon mnogo godina pitao majku kome se utjecala za moje obraćenje odgovor je bio: Ivan Merz, dok je žena molila Pia IX. istog onog koga sam zdušno ismijavao.

Otac je godinu dana nakon mene posjetio Međugorje i postao voditelj orgaziniranih grupa u to svetište. Bio je poznat po tome što su se u njegovom autobusu navlačile zavjese i do Međugorja nije prestajala molitva krunice. Jako smo ponosni na njegovo djelo. Umro je prije tri godine okrijepljen svetim sakramentima.