"Sv. Arnire, danas te usrdno molimo..."

Poštovani sv. Arnire, nekako me uhvatila želja da danas malo progovorim s tobom. Imam nekih pitanja, a čini mi se da bi mi ti na njih mogao odgovoriti. Ovdje se skupilo dosta svijeta, i vjerujem da bi mnogi rado s tobom porazgovarali pa sam slobodan to učiniti u njihovo ime. Pa da onda počnemo ispočetka:

- Dakle, kao prvo, tko si ti, sveti Arnire?

Tko sam ja? Mogao bih ti odgovoriti sa par riječi! Kako sam se davno rodio, i kako sam dobio ime Rajnerije, i kako sam živio u Italiji, … i ne znam ni sam što bi te sve zanimalo, ali to baš i nije važno. Važnije je da sam ti ja onaj kojega su 1180., ovdje na ovom mjestu, u vrijeme pape Aleksandara III., ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana i bizantskog cara Honorija, nasilnici skratili za glavu. Ili da budem precizniji, na smrt izranili. A inače, bio sam redovnik, reda svetoga Benedikta. U Toskani me papa postavio za biskupa, ali sam se žestoko sukobio sa nekim svećenicima i pučanima, da me onda premjestio u Split.

- A zašto si se sukobio, i zašto te papa premjestio?

Mogao bi netko reći da sam bio svadljivac i pohlepnik koji nije dao ljudima mira, ili koji im je otimao njihova dobra, i gomilao sebi i Crkvi. Ali baš i nije bilo tako. Bila su to zla vremena, kad su se mnogi dizali ne da bi obranili svoja prava, nego da bi varali i krali, činili nasilje nad nedužnima. Možda ti se to i danas čini nekako poznatim… Istina je da sam bio prilično čvrste ruke, koji put i nepopustljiv, jer sam smatrao da se ne smije pustiti slobodne uzde zlu. Najlakše bi bilo lijepo pustiti neka sve ide kako ide – pusti vodu niz livadu. Ali, to nije ni ljudski ni kršćanski. Kako onda, tako i danas!

- Točno, sveti Arnire, ali danas se svi pozivaju na pravo! Svatko ima svoje pravo!

I to je zapravo veliki problem. Još su stari Latini govorili da je pravo nužno. Ali skrojili su i uzrečicu: Summum ius – summa iniuria: Tjerati pravo do krajnosti, bez obzira na čovjeka, znači činiti veliku nepravdu. Jer, što je to pravo! Ljudski zakon! To je skup pravila po kojima se valja ravnati da bi bio moguć zajednički život. Zato zakon treba biti ne samo moguć, nego i pravedan. Svako kršenje prava remeti skladan život, vodi u nesigurnost i strah, u konačnici dovodi do samovolje. Ali, problem nije samo u pravu i zakonu, nego u pravednosti

- Eto, baš sam te htio pitati. Što ako pravo nije pravedno, ako zakon nije dobar?

Pravo donose ljudi, oni ga uređuju i određuju. Važno je znati na temelju čega se donose pravila, uredbe, zakoni. Je li samo na temelju njihove volje onih koji su na vlasti, što najčešće znači samovolju, ili možda na temelju volje većine? Vi danas govorite o demokratskom postupku donošenja zakona. Ali što ako se većina slaže s onim što nije dobro, nego zlo? Neće li takav zakon otići ukrivo, ozakoniti ono što je zlo, kao što je na primjer pljačka, i neće li takav zakon prouzročiti zla umjesto da ih spriječi?

- Sveti moj Arniru, gledaj gdje smo došli. Kao da smo na studiju prava, i razgovaramo o naravi zakona i prava.

Ne boj se, nismo mi skrenuli s puta. Ljudski zakon i ljudsko pravo su važni. Ali osim toga postoji i dublji, unutarnji zakon u srcu svakoga čovjeka – zovemo ga naravni zakon, upisan u ljudsku savjest – koja mu govori ne samo što je pravo a što krivo, nego i što je dobro a što loše. I k tome, mi kršćani vjerujemo da postoji još jedna viša instanca za ispravno prosuđivanje: a to je Božji zakon. Vidiš, danas je možda to jedno od najvažnijih i najznačajnijih pitanja na svijetu! Na čemu utemeljiti ljudske odnose, na što osloniti pravo, norme, zakone? Samo na nekom ljudskom dogovoru ili na samovolji uskog kruga moćnika, kao što se događa u toj vašoj Europi, ili pak na Božjem zakonu, odnosno na naravnom zakonu, zakonu koji je upisan u čovjekovo srce, u njegovu savjest! Eto, Europa je odbacila u svojem temeljnom dokumentu oboje: odbacila je svoje kršćanske korijene, i odbacila je Božji zakon upisan u ljudsku narav – pa je onda lako ozakoniti i ono što je bezbožno i protunaravno. Tu je korijen: Ako se ljudski zakon ne osloni na Božji zakon, ne samo da je u opasnosti da se izopači, nego će se stvarno dogoditi – i uvijek se je u povijesti događalo – da postane, umjesto da služi čovjeku - sredstvo koji će se ugrožavati ljudski život i njegovo dostojanstvo.

- Nego, vratimo se, sveti Arniru, malo evanđelju, koje nam govori da je Isus imao poseban odnos prema zakonu: Nije čovjek radi zakona, nego zakon radi čovjeka! Ono što uređuje ljudski život treba biti po mjeri i na korist čovjeka. Sveti Pavao veli da Isus nije došao uspostaviti pravo, nego pozvati na pravednost.

Pravednost je puno više od prava. Samo je Bog u potpunosti pravedan, i to ne samo zato što sve zna – i ništa mu se sakriti ne da – nego zato što ljubi i želi dobro. Pravednost je uvijek usmjerena dobru, spasenju. Zato kad čovjek griješi nije to samo prekršaj zakona, nego povreda pravednosti, a to znači ljubavi: i to dvostruko, prema Bogu i prema bližnjemu. Sjeti se da zapravo postoji samo jedan zakon, Kristov zakon, zakon ljubavi: Ljubi Boga nadasve i bližnjega kao samoga sebe, pa ćeš izvršiti sav zakon. I da znaš, nije to moja – nego Božja mudrost i Isusova riječ! Zato se zakon može, a u određenim okolnostima kad je nepravedan čak i mora osporavati, ali pravednost ne smije nikad biti povrijeđena. Pravednost se tiče samoga čovjeka, njegova ljudskog dostojanstva, njegove vrijednosti pred Bogom i ljudima. A Bog sam je garant ljudskog dostojanstva, budući da je čovjek Božji, da je stvoren na sliku Božju. Zato je svaki čovjek pozvan u svojem bližnjemu prepoznati i cijeniti dijete Božje, svoga brata i sestru!

- Nego, da se mi, sveti Arnire, vratimo tebi! Splitski kanonik, Toma Arciđakon pripovijeda kako si ti pošao ovamo u Dubravu obraniti pravo Crkve protiv nasilja.

Da, dužnost mi je bila braniti pravo Crkve, ali još više kao biskupa, kao Kristova poslanika bila mi je dužnost štititi pravednost. A upravo su pravednost kršili oni koji su smatrali da im je dovoljna sila, i da zato mogu jer su silni i silnici, činiti baš što ih volja, a pravednost pogaziti. To kao biskup nisam mogao dopustiti. Smatrao sam svojom svetom dužnošću oduprijeti se silnicima, i pozvati ih na obraćenje.

- Mogu ti reći, sveti Arnire, da si bio pomalo lud – kad si mislio da će se silnici na tvoju riječ, odnosno na evanđeoski poziv, na Isusovu riječ, obratiti. To ti iskreno kažem ne samo zato što nisi uspio obratiti silnike, nego si svoj apostolski žar platio glavom, nego i zato što i današnja vremena nisu daleko od tvojih. I danas se očito nameću, voljom silnika koje čak niti ne poznajemo, zakoni protiv čovjeka, pojedinca i zajednice, u ime prava ozakonjuje se zlo, ruši obitelj, dokida zajedništvo i solidarnost koja nam je tako potrebna. I dok vjernici protiv toga ustaju, dok svećenici i biskupi govore i opominju, moćnici se rugaju i tjeraju po svome, uvjeravajući nas da će nam ono što je u srži zlo – donijeti dobro! Ima tu nešto paklenoga, sotonskoga, zar ne?

Vidiš, danas, kao i nekada, i u Isusovo vrijeme i prije sedam stotina i pedeset godina, izgleda sve isto, kao da se ništa nije promijenilo. Uvijek je zlo budilo nasilje i lažima obećavalo slobodu bez granica i užitak bez mjere, a sve to gazeći bližnjega i prezirući Boga. I takva sloboda bez dobra, uvijek je bila na štetu čovjeka. I nikada zlo nije moglo podnijeti one koji se tome opiru. Takvi su uvijek proglašavani nazadnima, zaostalima, manje vrijednima i neznalicama. A često ih se i silom uklanjalo, sve do ubijanja. Uostalom i Isus je osuđen po takvom zakonu koji je sve stavio u ruke samovolji ljudske vlasti. A koliko je to cinično, vidi se po tome što je na nepravednom i nezakonitom suđenju Isusu sam vlastodržac priznao da na njemu nema nikakve krivice. Pa ipak ga je dao razapeti. Zar se isto nije dogodilo i blaženom Alojziju Stepincu, i tisućama, tisućama svjedoka vjere!? Vidiš, ni danas nema nikakve krivice na nerođenima koji su ubijani, ni na onima koji se proglašavaju beskorisnima, ni na siromasima trećega svijeta – pa se sve čini protiv njih. Osim toga, kroje se zakoni koji proglašavaju normalnim ono što je bolesno i nastrano. A sve to jer se zakonodavci oslanjaju na moć, a ne na savjest ni na Božji i naravni moralni zakon.

- I što nam je onda činiti sveti Arnire? Tebe su optužili da si išao pljačkati sirotinju i da je zapravo dobro što su te ubili! Tako danas vele i za Crkvu: pljačka i vara sirotinju i trebalo bi je uništiti, isključiti, izbaciti iz društva!

Istina je, mene su neki povjesničari takvim prikazali – a ja sam u ime pravednosti išao braniti sirotinju pred nasiljem silnika, pa zvali se oni nekadašnji Reljići, Kačići ili današnji … bolje vi od mene znate tko su… Braniti pravednost uvijek znači braniti sirotinju, nekad seljake a danas radnike, one koji su životno ugroženi. Braniti pravednost pred nasiljem znači biti na Božjoj strani! Pogledajte papu Franju! Jeste li poslušali koju njegovu riječ, posebno na početku pontifikata, ili sada na svjetskom susretu mladih!? Pred očima onih koji u ovom globaliziranom svijetu stvaraju svoje zakone – da bi onda zakonito pljačkali, papa u Kristovo ime poziva na otpor! Poziva na kršćansko nenasilno ali jasno i nedvosmisleno zalaganje za pravednost, za pravo svakoga čovjeka da živi životom dostojnim djeteta Božjega, za pravo na naravnu obitelj i odgoj svoje djece u duhu vjere i ispravnoga čovještva, na ustrajnu solidarnosti s najslabijima i najpotrebnijima. To je poslanje Crkve, kako u moje vrijeme tako i danas – i po tome se vidi tko je u Crkvi na Kristovoj liniji, tko je vjerodostojan, tko je s Božje strane!

- Tebe su, biskupe Arnire, vrlo brzo nakon tvoje smrti počeli štovati kao sveca. I mi te danas ovdje ovim slavljem štujemo, spominjemo te se i molimo te da nas zagovaraš pred Bogom – da ne podlegnemo nepravdi, nego da se založimo za pravednost i mir, za dostojan život svakoga čovjeka na zemlji.

Pravednost na zemlji nije lako postići. To priječi zlo izvan ljudi, ali i ono u ljudima – ono zlo što ga zovemo grijeh. Za pravu pravednost potrebno je prosvjetljenje odozgo, potreban je dar Božje milosti, zahvat Duha Svetoga, potrebna je i pomoć onih koji su prošli tim istim putom i ostali vjerni Gospodinu, potrebna je pomoć svetih. Zato se ne prestanite utjecati svetima, jer oni nisu od vas daleko, bliže su vam nego li vi to možete i zamisliti. Tu su da vam budu od pomoći, da vas brane i potiču, i zagovaraju pred Gospodinom.

- Pa, ako je tako, sveti Arnire, mi te danas usrdno molimo: Zagovaraj nas pred Gospodinom i pomozi nam da znamo razlikovati dobro od zla, zakon i pravo koje je u skladu s Božjom voljom od ljudske samovolje i nasilja, te da uvijek budemo otvoreni Božjoj volji, koja nam očituje istinu i pravednost za nas i za naše bližnje. A ovo sveto slavlje koje slavimo u tvoju čast, neka postane pred Gospodinom svjedočanstvo naše dobre volje i želje da slijedimo Krista, pa i onda kad se je nužno suprotstaviti nepravdi i ljudskom zlu, koje je i danas tako silno jako, a od kojega neka nas sačuva sam Krist Gospodin, kojemu neka je u zajedništvu svetih svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova. Amen.