Svjedočanstvo nekadašnje ovisnice o heroinu iz Cenacola

Povodom Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti – svjedočanstvo nekadašnje ovisnice o heroinu iz Cenacola.
četvrtak, 06. prosinca 2012. u 00:00

Povodom Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti – svjedočanstvo nekadašnje ovisnice o heroinu iz Cenacola.

Bila sam tužnija nego grob...

U devet godina ovisnosti o heroinu, uvijek sam se izvukla za dlaku. Sjećam se tih dana, kad bih došla u svoju sobu, legla u krevet. Iako sam imala i najljepši dan, kad bi prošlo sve dobro, da sam uspjela vidjeti roditelje i da je prošlo pet minuta, a da se nismo posvađali, kad sam bila sama sa sobom, bila sam tužnija nego grob. Ta tišina koju sam osjećala u sebi, tu prazninu koju sam osjećala u sebi, svaki put kad bih ostala sama, bez svojih sigurnosti, prijatelja, kompjutera, filma, izlazaka... vidjela bih da sam ništa. I da sve što imam izvana, kad toga nema... To je mene ubilo nakon deset godina ovisničkog staža, da sam se našla sama sa sobom i rekla sam: „Ma, tko sam ja, gdje sam ja u svemu ovome“. Bilo je problema s policijom, predoziranjem, bolnica. Ali, moja devet godina starija sestra se pobrinula za mene. Vođena ispravnim stvarima, rekla je: „Ja ću tebe spasiti, ne želim gledati svoju sestru kako umire“. Svoju ovisnost nisam više skrivala pred roditeljima ni pred ikim. Bilo mi je tako svejedno, bila sam totalni egoist, živjela sam samo za sebe, i pred roditeljima sam pokazivala tko sam i što sam. Danas mogu samo zamisliti koja je to patnja bila za njih, gledajući jednu djevojku, njihovu kćer koja se upropaštava bez da shvaća da ima problem, bez da pogleda malo unutar sebe.

Nabavit ću ja lovu bilo gdje...

Moji roditelji nisu znali kako mi pomoći. Nisu bili u dobrim odnosima. Tražila bih deset kuna od mame i tate, oni bi me šetali od jednog do drugog, tata bi rekao 'Pitaj mamu', mama 'Pitaj tatu'. Rekla bi im: 'Vi niste normalni. Idem ja vani, odlučit ću ja sama. Nabavit ću ja lovu bilo gdje. Nikad u mojoj obitelji nije bilo čvrste ruke koja bi meni dala do znanja, da mi kažu 'Da, da, Ne, ne, trebaš ovo, nema'. Da su mi dali neki konkretan odgovor. Tako sam ja uzela stvar u svoje ruke i snalazila se. Moja sestra je završila dva 'faksa' - pedagodiju i hrvatski jezik. Teško joj je bilo gledati me. Znala je cijeniti život, gledati realno. Ja sam otišla na drugu stranu. Ona je otišla tražiti pomoć. Od svih doktora, psihijatara i psihologa, upoznala je gospođu koja je rekla: „Otiđite u jednu franjevačku crkvu, tamo vam mogu pomoći.“ I otišli smo kod franjevca na razgovor. U mojoj obitelji je bilo kocke, alkoholizma, sve smo mu ispričali. Taj franjevac je rekao: „Svoju sestru moraš odvesti u Međugorje. Nju može spasiti samo Gospa od Međugorja.“ Ja tada nisam znala ništa, što je Međugorje, da je tamo zajednica Cenacolo.

Svjetlo u njegovim očima – postoji valjda nešto bolje za mene...

Na jednom hodočašću bio je organiziran odlazak u Cenacolo slušati svjedočanstvo. Sjećam se tog jednog dečka koji je svjedočio, govorio. Ne znam o čemu je pričao, ali sam vidjela da je prošao iste stvari koje ja prolazim, iste poteškoće, iste gluposti, a s druge strane da je uspio. Sjećam se samo toga da sam vidjela toliko svjetlo u njegovim očima, da mi je samo to ostavilo veliki dojam. Vratila sam se kući i tu je počelo neko moje razmišljanje tko želim biti - hoću li se spasiti ili ću totalno propasti. Tako sam ušla u zajednicu Cenacolo nakon pripreme od pet mjeseci. Bilo mi je jako teško odvojiti se od mobitela, glazbe, biti u kući, ne drogirati se, proći sve moguće krize. Ali, unutar mene, dobila sam tu želju da postoji valjda nešto bolje za mene, da postoji nešto što još nisam probala, a to je upravo bilo dobro.

Pobjeda mi je obuti cipele na petu

Kad sam ušla u Cenacolo bilo mi je jako teško. Nikad nisam bila djevojka koja je nosila suknje, cipele, sad mi je baš velika pobjeda obuti cipele na malu petu. Bila sam više muškobanjasta, nego ženstvena. U kući u Međugorju je 30 djevojaka. Razmišljala sam: „Pa, kako ću ja s 30 cura, uvijek sam se družila s dečkima.“ Dakle, ženski rod nisam niti poštivala. Zato jer sam umislila da sam ja nešto bolje, drugačije. I tada mi je bilo jako teško poniziti se, ostaviti sve svoje maske, 'sigurnosti', da bih ušla u nešto novo. Ali, u zajednici Cenacolo sam otkrila pravo prijateljstvo. Zato što od svih prijatelja koje sam imala vani, danas nijedan ne pita za mene. Danas se nijedan ne sjeća one Katarine s kojom se fiksao na klupici. Ali, u Zajednici, svaki put kad bih bila loše, nervozna, htjela otići kući i baciti sve u vodu, osoba bi bila pokraj mene i rekla bi: „Izdrži, može se, teško je.“ Napunila bi me dobrim stvarima, dala bi mi volju za životom. To je bilo pravo prijateljstvo. Po muci se poznaju prijatelji, a ne kad je lijepo, ima se love, imamo neki zajednički jezik, pa ćemo biti prijatelji. To prijateljstvo me zadržalo - da mi netko želi dobro, iako me nije poznavao. Da mi netko želi dobro, iako sam ja tu osobu sudila, išla mi je na živce i bila sam ljubomorna na nju.

Kad ja nisam vjerovala u sebe, drugi su vjerovali u mene

Danas ja u zajednici učim biti prijatelj, dati vrijeme drugome, biti anđeo čuvar, biti uz jednu djevojku od 0 do 24 sata i gurati je da ide prema naprijed. Ovaj način života me ispunjava. Daje mi više od bilo kojeg izlaska ili provoda, a ono najljepše što mi je dalo snagu da ostajem je vjera. Vjera koju nisam imala. Nisam znala moliti krunicu, apsolutno ništa. Vjera mi je dala snagu u puno trenutaka, da ostanem. I kad ja nisam vjerovala u sebe, drugi su vjerovali u mene. I to me i danas vodi kroz zajednicu. Vjera koju puno puta drugi imaju u nas, kad je mi nemamo. Kad smo slabi, onda smo jaki. To je to što mi živimo – jednu realnost, ali čistu. Realnost, gdje se može. Gdje stvarno postoji dobro i iskreno, pravo prijateljstvo - svjedoči Katarina Šreng, iz kuće u Vrbovcu. U zajednici je četiri godine.

Iz tame u svjetlo

Naime, povodom Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti, u srijedu 5. prosinca u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar održana je manifestacija „Iz tame u svjetlo“ zajednice Cenacolo u dva termina, sa stotinama učenika i nastavnika osnovnih i srednjih škola Grada Zadra. Prvi put ostvarena je suradnja između mladića i djevojaka iz Cenacola s njihovim roditeljima te su izveli glazbeno-scenski prikaz u kojem je obrađena tema dvoličnosti osobe. U predstavu su uključeni i bivši štićenici Cenacola u želji da dio svog vremena i srca posvete tom Božjem djelu. Svjedočio je i Riječanin Ivan Brnelić koji je u Cenacolu dvije i pol godine. „Umjetnost je nešto lijepo. Kroz umjetnost čovjek ima snažniji izričaj onoga što nosi u sebi, lakše prenese poruku drugima. Pjesma može imati snažan utjecaj, potakne na razmišljanje i osjećaje. Igrokazi su sastavni dio života u zajednici. Mladima smo htjeli podvući problem dvoličnosti. Svi to prepoznajemo u korijenu ovisnosti. Možeš biti ovisan o kocki, internetu, drogi, ljepoti, imati kompleks manje vrijednosti, bulimiju, anoreksiju. To su moderne ovisnosti. Ali, u korijenu svega toga, u međuljudskim i u odnosima u obitelji, stoji dvoličnost, laž, ljubomora. To je specifično što nismo vidjeli, kad smo to živjeli. To nam nitko nije mogao staviti pod nos, a to se razvijalo i dovelo nas je do tako opasnih stvari, da postanemo ovisni o puno drugoga. Mi smo bili lažni, pa roditelji kažu 'Vi ste to učili od nas', tata laže mami, mama tati. Svatko je imao svoju priču“ rekao je don Ivan Filipović, duhovnik Cenacola. U toj zajednici specifičnog jednostavnog življenja zajedno, u molitvi i radu, nastoje živjeti prave, istinske, kršćanske vrednote: istina, rad, žrtvovanje za drugoga, prijateljstvo, oprost, poniznost, ljubav, razumijevanje, suživot - sve što ovisnik izgubi u ovisnosti. „To što je izgubio, u zajednici nastoji vratiti. Kad to vrati, izgradi novi život. Život u zajednici je jako dobro organiziran, sve je podijeljeno, svatko ima obvezu, radno mjesto, odgovornost. To čovjeka educira, priprema za budućnost. Ovisnik je sve suprotno tome: neodgovoran, lijen, izgubljen, konfuzan. U zajednici se to vrati kroz organizirani život“ rekao je don Ivan.

Projekt suradnje sa školama ostvarili su Cenacolo, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta – Agencija za odgoj i obrazovanje, Ured Vlade RH za suzbijanje ovisnosti i Grad Zadar.   

Izvor: Ines Grbić

Da biste komentirali, prijavite se.