U zajednici Cenacolo oslobođen ovisnosti o kocki

Kako donosi Dnevno.hr, sve je počelo kada mu je najstariji sin Stjepan otišao na srednjoškolsko obrazovanje u grad, gdje se susreo s novom lepezom ponuda. Sve je ispočetka bilo divno, bezazleno, čak prihvatljivo i svi u obitelji nisu ni slutili što ih sve čeka. Stjepan je išao u školu, bavio se sportom, bio je poput svojih vršnjaka.

„Ali već u drugom polugodištu prvog razreda srednje škole, nešto, ali nisam znao što, uzimalo nam je mir. Sin je tonuo na očigled svih, svaki dan sve dublje i dublje te se iz jednog divnog momka polako pretvarao u grubog nasilnika i destruktivca“, s tugom u očima prisjetio se otac Ivan.

Stjepan je zapostavio školu, krenule su loše ocijene, izostanci s nastave, nasilje, te je zapostavio sport kojim se bavio devet godina svakodnevno i koji mu je na kraju postao samo alibi za izlazak van. U obitelj je ušao nemir, svađa, zlo.

„Nisam znao s čim se borimo, koji je naš neprijatelj. Sa suprugom sam čekao bolje sutra misleći da će biti bolje, popravit će se, to je samo faza, to je prolazno, ali bilo je sve gore i gore .“

Otac je odmah pomislio na drogu te je sina više puta testirao na droge. Test je uvijek bio negativan. I dalje nije znao s kim se bori, što im se događa, tko im otima sina.

„Bili smo sami, nemoćni, činilo se kao da gotovo nema izlaza“ rekao je otac Ivan.

Njegov otac i rođeni brat su ga ismijavali da ne zna odgojiti vlastito dijete. Davali su mu novac bez njegova znanja jer novaca mu nikada nije bilo dosta.

„Nestalo je obiteljsko zlato od svih nas, nestao je prsten pečatnjak koji sam dobio od djeda na krštenju, pa nadalje, sve je nestalo.“

U sveukupnom ludilu od dvostrukog života njegov sin Stjepan je dobio dijabetes. Za njega je to značilo zvono za uzbunu.

„Rekao sam dosta ili, ili.. Nakon puno lutanja sin mi je priznao da je ovisan o kocki, da sam ne može dalje i da traži pomoć. To je bio samo vrh ledene sante. Krenuli su telefoni, propitivanja, tražilo se rješenje i izlaz koji nam se napokon ponudio u zajednici Cenacolo.

Nakon prvog kontakta počele su pripreme za Stjepanov ulazak u zajednicu. Njihov župnik ih je cijelo vrijeme pratio u tome, te ustrajno molio za njihovog sina.

„Sin je ušao u zajednicu Cenacolo i to zamislite „slučajnosti“ na spomendan Marije Posrednice milosti. Put je bio težak, mukotrpan, prepun uspona i padova, ali nakon tame naziralo se svjetlo, osjetili smo promjene koje su se događale polako. Isus je djelovao, svijetlio. U Zajednicu ulaze hladni, tamni, tužni momci i djevojke nešto kao ugljen, a samim Isusovim svjetlom taj ugljen postaje dijamant koji svijetli. I meni samom kao čovjeku i dragovoljcu koji je prošao ratišta „od do“, bilo je potrebno svjetlo i mir koji sam i sam napokon našao u Isusu, koji me je ugrijao, osvijetlio, nasmiješio, vratio radost u ovom vremenu cijeloj obitelji. Ovim putem svjedočim Isusov put, da ima nade, da postoji svjetlo na kraju tunela. Svjedočim svojim iskustvom koje želim podijeliti sa svima u potrebi koji vape za iskustvom, koje sam ja našao u Isusu u zajednici Cenacolo. Svjedočim da se vratio izgubljeni sin obasjan Isusovim svjetlom, sin na kojeg sam neizmjerno ponosan. Zlo nema zadnju riječ. Bog onima koji ga ljube svako zlo okreće na dobro“, zaključio je presretan otac Ivan.

Stjepan je zahvaljujući Isusu Kristu postao sretan i ispunjen mladić, nakon četiri godine boravka u zajednici. Sada se priprema za odlazak u misije u Južnu Ameriku.