Važnost predbračne čistoće i molitve za buduću suprugu

Odgojen sam u katoličkoj obitelji iz Hrvatskog Zagorja, iako čitav život živim u Sisku. Moja čitava obitelj je u Hrv. Zagorju te taj dio obitelji, naročito svoju baku s očeve strane, navodim kao glavnu osobu koja je utjecala na razvoj katoličkih vrijednosti u meni.

Kao više-manje svako djete iz moje generacije, odrastao sam većinu vremena bez oca, no povremeno i bez majke jer su bili aktivni branitelji u Domovinskom ratu.

Ulogu odgajatelja preuzimali su baka i djed u obiteljskoj kući te baka i djed u Zagorju gdje sam provodio više vremena radi opasnosti tijekom ratnog doba.

Kao klinac nisam bio nešto naročito zagrijan za vjeronauk u školi i moram priznati da me do 6.razreda osnovnjaka nije nimalo zanimala vjera, no to je promijenio vjeroučitelj, gospodin, Dražen Bušić, koji mi je dan danas u liijepom sjećanju, jer su njegovi satovi vjeronauka bili ispunjeni znanjem, pjesmom, molitvom i međusobnim zbližavanjem te zbližavanjem s Bogom.

Čovjek je znao pretočiti vjeru iz sebe u nas mlade te se samo nekolicina nije uspjela prepustiti tom velikom slapu ljubavi koji nam je donosio iz udaljenog Zagreba i to svaki tjedan.

U svoju župnu crkvu nisam svojevoljno kročio recimo do početka 8.razreda i možda je dobro što je bilo tako, jer se tek tada pojavio novi kapelan vlč. Sente. Iako nije važno što je on moj“ zagorski pajdaš“, bilo je divno osjećati se „domaće“ uz takvog kapelana, a bio je pastir koji je jako dobro privlačio mlade i njihove roditelje, među svim tim narodom u gradu, pa tako i mene!

Ne mogu tvrditi da sam rastao u vjeri, da sam poznavao Boga više nego prije, no mogu reći da sam se osjećao sigurnije u pastoralu znajući da postoji tamo osoba koja ima razumijevanja te me nije nimalo odbijalo boravljenje u crkvi na sv.misama. No, bio sam nemirno dijete tijekom sv.misa, neozbiljan i neodgovoran te se sve još više nastavilo u tom smjeru u mojim pubertetskim godinama. Sudjelovao sam u susretima mladih, hodočašćima s mladima, te sportskim igrama u Remetama kojih se sjećam najviše zbog prve ispovjedi „na otvorenom“,  gledajući svećenika u oči, te 2. mjesta u nogometu.

S godinama i neozbiljnošću, polako je nestajao i Bog iz mog života, sve što je do tada učinio da se osjetim pozvanim među te mlade, moje su mlade i divlje godine uništile u jednom ljetu.
Upisao sam srednju školu, proveo prvo ljeto kao novopečeni srednjoškolac  na moru, popio prvo pivo i poljubio prvu curu i sve što sam prvi puta dobio, prvi puta sam i izgubio: izgubio sam Boga koji je u mom srcu jednostavno kopnio iz dana u dan.

Gubio sam Ga korak za korakom koji sam radio ni ne sluteći kako te korake radim u krivom smjeru i da ostajem s razlogom „bez daha“.

Srednja škola je nastavljena u istom 'revijalnom' tonu po pitanju učenja kao i u osnovnoj, no neznanje se u srednjoj nagrađivalo „obilatije“ tako da su za mene muke tek počele dolaziti na vidjelo, jedva sam uspio spasiti 1. razred i upisati 2.

Upoznao sam i svoju prvu djevojku iz Zagreba, s kojom sam bio skoro čitavu srednju školu.

Uz djevojku i situaciju u školi koja me nije previše zanimala, bavio sam se i nogometom. Sve me to ispunjavalo tom nekakvom lažnom srećom iako mi je tada to bilo potpuno prihvatljivo. Sanjao sam o karijeri u drugoligašima i trećeligašima, o dugoj i sretnoj vezi  s djevojkom koju sam volio, no, upravo su se stvari  koje sam najviše sanjao pretvarale u noćne more i malene traume koje su cijedile iz mene zaista ono najbolje što je Bog gradio od trenutka kada sam prvi puta udahnuo zrak u pluća.

Moj odnos prema Bogu više nije postojao, zadovoljio sam se odnosom s djevojkom i površnim uživanjima u životu koji mi se nalazio nadohvat ruku te što god mi je bilo dobačeno pred oči.
Svjedočim kako sam s djevojkom imao odnose u koje se nisam ustručavao ulaziti te bez grižnje savjesti sam to činio često i bez granica.

Djevojku sam uzimao zdravo za gotovo do tih granica da je njen dolazak k meni ili moj posjet k njoj vodio vrhuncu naše veze: seksu.

Nikada nisam imao grižnju savjesti radi toga.  No, itekako sam zahvalan Bogu što mi je dao mogućnost da uvidim svoje grijehe a da se ne osuđujem i mrzim. Tko zna bolje osim Boga? - Baš nitko!

Uživao sam u površnim nogometnim utakmicama, nisam više bio niti zainteresiran za taj nogomet, škola mi je bila na zadnjem mjestu te sam tako pao 3. razred, iz matematike...
Šok na šok uslijedio je jer par mjeseci poslije, ljubavna veza u kojoj sam bio došla je kraju i na neki način bio je to još jedan čavao na tom stupu srama na koji sam samog sebe pribijao iz godine u godinu.

Nakon što su mi se srušile i škola i veza,  dogodilo se i to da me se moj nogometni klub odrekao, nakon čega sam izgubio volju za igranjem te mi se život sveo uglavnom na samosažalijevanje i konzumiranje lakih droga poput marihuane, a nerijetko je bilo i jačih droga radi probe i osjećaja potpune bezbrižnosti.

Sjećam se samog sebe kako sam znao komentirati Crkvu i kakve sam grozote pričao o svećenicima, kako sam lako osuđivao te ljude.

Bio sam jedan od onih koji su govorili „što meni ima jedan svećenik držati lekcije za tom govornicom usred crkve?“, nisam se smatrao dijelom Crkve i to sam jasno pokazivao.

No, naš Svemogući Otac kao i svaki brižni otac, nije digao ruku od svojeg djeteta ni kada ga je Njegovo dijete potpuno zanemarilo i nije ga ljubilo.

Tako je osmislio novi plan za mene, a sveo se na osnovno: novo obrazovanje!
Upisao sam drugu školu i završio započeto.

Poradio je i na mojim društvenim kretanjima tako što je zamislio da se okušam u sudačkim „vodama“ u omiljenom sportu.

Nedugo zatim, s punih 20 godina upoznao sam jednu curu iz grada u kojem živim. Razlika je u godinama bila prisutna te je upravo radi nezrelosti i ta veza  pukla.

Nanovo se dogodio isti scenarij gdje sam izgubio volju za nogometnim suđenjem zbog nepravde i nemogućnosti napretka, a nepravda je jedna od stvari za koju nemam sluha i tolerancije.
Djevojka s kojom sam proveo jednu godinu me napustila. Pogađate?

Boga nisam niti spominjao u mislima, no, opet me je Otac naučio jednu životnu lekciju.

Slijedilo je jedno ljeto na moru gdje sam uživao avanturu s djevojkom iz BiH te uz mnoge druge čavle ponovo zabio i taj u Kristove ruke koje su mi se pružale.

Takoreći, moj se život od 15. do 21. godine sa sastojao od vlastitih užitaka, tjelesnih i svih drugih koje sam samo ja mogao uživati, nekada i nauštrb drugih.

Od 21. godine, događa se nešto za mene potpuno čudno, naime, u periodu od 21. do 24.godine, nisam upoznao niti jednu curu s kojom bi uspostavio ikakav odnos, makar prijateljski. Danas to gledam kao Božji način da me očisti od mene samog, onakvog kakav sam bio čitavi niz godina.

Put koji je Bog izabrao bio je zaista čudesan!

2012.godine Sisak je organizirao Susret hrvatske katoličke mladeži na koji su moji roditelji odlučili prijaviti prihvat mladih u svoj dom.

Par mjeseci ranije sam pokušao stupiti u kontakt s Pastoralom mladih u svojoj župi radi župnog zbora mladih, no nisam uspio u naumu.

Čudesno je to što me par tjedana, nakon što su moji roditelji obznanili da ćemo primiti za SHKM dvoje mladih, u 2h u noći nazvao prijatelj kojeg nisam vidio od 19. godine i rekreacije na nogometnim terenima.

Njegov poziv je bio zaista urnebesan i šokantan bez obzira na vrijeme poziva!

„Tompa, di si, care?! Nismo se dugo čuli, čim se baviš? Jesi još u vezi s curom iz Zg? Igraš još u Galdovu?.....“ itd itd… Na pitanje sam mu odgovorio, no, on me dalje pitao: „Jesi li možda čuo da Sisak organizira SHKM i jesi li možda zainteresiran za volontiranje?“ Tu je stao svaki podsmjehi  svaka prljavost mojih misli!

Zamislite, nisam dobio ponudu koja bi značila takvu reakciju, no, tijelo i duh su treperili kao da je sam Bog rekao:  „Sine, poslušaj Juru, dobro ti čovjek želi, to sam ga ja zamolio“.
Naime, odgovorio sam potvrdno te sam kao volonter sudjelovao na susretu mladih iako nisam osjećao taj POZIV koji osjete ljudi koji dotaknu samo dno i beznađe.

Moram priznati da se moja baka s početka priče, koja me uvela u svijet vjere prvom molitvom „Anđelu čuvaru“, jako iznenadila kada je došla sa Sv. Mise tog SHKM i uplakana rekla da se nikada nije osjećala tako mladom kao tu večer: imala je osjećaj kao da lebdi iznad sve te silne radosti kojom su mladi zračili  u prisutnosti živog Boga!

Ja sam doduše s tog susreta mladih došao kao po kazni, namrgođen i umoran kao da je to bio jedan dan kada imam goste kod kuće koje trebam animirati i poslati na spavanje te ujutro otpraviti njihovim kućama. Žalosno ali istinito.

Opet, Bog je i tu imao prste. Dvoje mladih koji su bili kod mene bili su na studiju katehetike u Đakovu,jedan dečko i jedna cura. Bivši ovisnik, a sada na putu da postane vjeroučitelj... No, tu večer mi  je ukazao na novu lekciju, a radilo se o poštovanju muškarca prema ženi, onako kako to nalaže katolička vjera.

Naime, nije htio dijeliti bračni krevet mojih roditelja s prijateljicom jer nije htio prepustiti napastima da upravljaju njegovim mislima i dovedu i njega i nju u neugodnu situaciju. Ostao sam zaista iznenađen tom činjenicom, i dan danas se rado sjetim njihovog razgovora usred dnevne sobe.

Nakon što je susret završio, nastavio sam dolaziti u pastoral mladih i svake subote dolaziti na kateheze gdje sam upoznao i ostale mlade iz župe.

Neke sam više-manje znao otprije, a neke nove sam upoznao narednih večeri.

Svoje svjedočanstvo nekako želim zaokružiti, no kroz retke koje sam MORAO napisati jednostavno shvaćam da bi bilo dobro prijaviti se i na Radio Mariju i svjedočiti uživo 10min, u eter, bez prekidanja.

Nadam se da sam vam uspio približiti svoj život, odnosno kako sam zaista doživio jedan uspon, i to kako bake vele „treća sreća“, no ja to gledam iz vjerničkog kuta, iz kuta jednog razmetnog sina koji se vratio kući...

Svjestan sam da mene moji roditelji vole iako sam učinio toliko loših stvari njima na sramotu i sebi, no njihova ljubav nikada nije prestajala usprkos razočarenjima.

Kako da onda zovem Božju ljubav nekakvom „trećom srećom“?

Zar onda da i roditeljsku ljubav zovem samo pukom srećom? Nikada.

Želim posvjedočiti kako od 21. godine i zadnjeg seksualnog odnosa koji sam imao iz hira i požude nisam imao djevojku.

Od 21. godine me Bog držao u treningu za ono što je slijedilo.Od 24. godine se borim protiv grijeha samozadovoljavanja i to me nije sram priznati. Jako ružan grijeh na koji sam se navezao u prijašnjem načinu življenja.

Bog kao i svaki otac na zemlji ne dopušta da dijete ne nauči lekciju, tako je i meni ostavio tu kušnju da se s njome borim kako god znam i umijem, no prije svega kroz ufanje u živoga Boga.

Postoje periodi kada sam duboko u molitvi i kada sam toliko ponizan da od straha i ljubavi prema Bogu u isto vrijeme niti ne  pomišljam na sam taj čin, a kao i kod svakog slabog čovjeka koji je tek spoznao Put, postoje padovi.

Padovi vode tim Putem do Istine koja oslobađa, a mene u ove dvije godine življenja uz mlade u svojoj biskupiji i upoznavanja Boga svakim danom kao i svakodnevno obraćenje, vode toj Istini koja je vrlo štura i jednostavna.

Ljudi su grešni i slabi. Slabost će vodit ka grijehu, a naša jakost je kako nam je sv. Pavao poručio – u toj slabosti.

No, nije da se ne mogu potpuno složiti da smo jaki kada smo slabi, nego mislim da je naša jakost upravo u toj borbi protiv same slabosti.

Bogu je bitno da se boriš, da i kada padneš opet nastaviš i boriš se, padove i uspone Njemu na slavu daješ, zahvaljuješ Mu na svim trenucima.

Istina koja mene trenutno oslobađa, taj period koji traje po mom sudu najduže, vodi ka Životu.

Ovdje u idućim retcima želim svjedočiti kako sam ponukan živim primjerima iz vlastite župe odlučio čekati suprugu gdje god ona bila i gdje god ju Bog čuva za mene, te moliti za njenu čistoću također, kako god uprljana bila neka očisti Bog taj dijamant koji čuva za mene, kao i za svakoga od nas.

Zato sam odlučio slijediti Boga, koji vodi u Život i koji jest Život.

Želim udahnuti život a ne izdisati smrt. Na tom putu vjerujem da me Bog blagoslivlja.

Radujem se što svaki dan učim nešto o svom Nebeskom ocu... Iz dana u dan napredujem u vjeri sve više i više... I to je najbolji način kako katolik postaje pravi katolik, pravo Božje dijete, pravi sin roditelja, pravi prijatelj i pravi muž i otac.

Moj život vodi kroz Istinu u vječnost, zato spoznajem svoje granice duhovnosti i odnosa s Bogom kako bih bolje poznavao sebe a samim time cijenio sve oko sebe. Bog djeluje u nama onoliko koliko mi djelujemo za Njega, koliko mu otvorimo vrata srca...

Na netom završenom hodočašću u Međugorje,napisao sam na platno mladih iz Frame Međugorje: „Bog je uvijek u nama, samo smo mi često izvan sebe.“ U Međugorju sam imao i svoju životnu ispovijed...

Prošle godine sam ispovjedao jedan laki grijeh iz djetinjstva, koji me proganjao, no, do kojeg nikada sve do tada nisam mogao "doći", tj. nisam ga se mogao sjetiti jer kao da je nešto kočilo da izađe na vidjelo dana, svjetlo dana. Nakon ispovjedi brat Jura iz Marijine legije, ugledao me i potapšao po ramenu i rekao: "Tompa, odi samo prošeći, mislim da će ti trebati šetnja", a ja nisam znao na što cilja jer sam bio sretan i smijeh se mogao jasno očitovati na mom licu. No, ono što je uslijedilo nakon što sam napravio 3-4 koraka, bilo je stvarno, vjerujem, od Gospinih ruku. Rijeka suza je krenula kroz smijeh, to nikada nisam doživio...
 
Ove godine mi je svećenik dao da umjesto pokore zahvaljujem Bogu što me uspio "slomiti" nakon godina lomljenja kruha preda mnom... I stvarno sam razmatrao svaku riječ evanđelja, jer zaista želim znati i čuti što Bog uistinu želi od mene, je li to obiteljski život ili služenje Bogu na drugi način... Doživio sam mnoge retke jako, duboko, na način na koji nikada ranije nisam razmatrao Boga, sebe, ljude i prirodu. Sve se nekako stopilo u jedno i stvarno je svaka večer u klanjanju pred Presvetim prolazila kao da prisustvujem društvu Isusa Krista i Majke Božje kako ga sprema na počinak. Čisto srce i savjest , predivan osjećaj mirnoće koju mi je svake večeri darovao Krist uz zagovor Majke Božje, da mirno usnijem.

A, danas sam član Marijine legije u svojoj župi gdje sam širom svoje županije a i šire upoznao mnoge mlade i proveo jako lijepe trenutke uz Boga i uz svoju braću i sestre.
Molim za svoju obitelj, najprije za svoje roditelje od kojih me boli činjenica kako otac ne želi moliti iz razloga što je, kako sam kaže „u ratu molio dovoljno za čitav život i za sve nas“.

Razumijem ga, no i dalje molim Majku Božju da moje molitve usliši i počne djelovati na moju zemaljsku majku da uvidi kako sam sebe zavarava kada kaže „Idem ja dovoljno na misu“.
Bog jedini zna koliko bi ovo Njegovo dijete bilo sretno da Sv.Mise provodi u prisutnosti svojih zemaljskih roditelja, samo On to zna!

Tijekom posljednjih 7mjeseci, toliko sam kopao po sebi, toliko misli razmatrao i razgovarao s Bogom, da sam nedavno kročio u samostan franjevaca u okolici moga grada gdje sam ostao pod ogromnim dojmom i neobjašnjivom toplinom koja me obuzela dok sam koračao hodnicima samostana.

Bog nas sve poziva, u to sam uvjeren, zato mi je drago kada se moji zasuni na srcu podignu i Bog pogleda u moje srce kao otac svoje dijete, a ja mu odgovorim molitvom.

Moje svjedočanstvo možda neće biti svima zanimljivo, no, želja mi je bila posvjedočiti kako Bog uvijek ima strpljenja, pa čak i kada mu potpuno okrenemo leđa...

Moje lekcije su bile veoma duge, Bog je imao strpljenja, i otkud mi pravo da ja nastavim dalje po svome...

Mene je Bog pogurnuo bliže k putu u Nebesa.

I što god da učini znam da ću mu biti vječno zahvalan, jer nisam dotakao dno da bih propao nego spoznao spasenje po Njemu, uz Njega sam zadržao dostojanstvo i bistrinu u pogledu i duhu, snagu da zauzdam strast koja me vodila daleko od Njega.

Moje svjedočanstvo je samo svjedočanstvo za nekoga koji ovo čita i pomišlja kako se slične stvari događaju upravo njemu.

Poruka za one koji se pronađu u mojem svjedočanstvu jest da se odvrate od samih grijeha u sebi, da počnu 'roštati' po svojoj nutrini i otkriju kredenac gdje će otvaranjem vratiju pustiti kišu milosti da se prospe u njihove duše, živote i u živote bližnjih.

Molite se Bogu jer se On moli svaki dan da progledate i uzmete ruku koju vam pruža!

Do idućeg puta, doviđenja!
Bog vas blagoslovio!