Vrtić kojeg pohode katolička, židovska, ruska djeca... I, što radi redovnica u parku?

Kutak za kuhanje i rukice u tijestu; kreativni dječji radovi, crteži; sunce, zdenac i cvijeće od najšarenijih papira; reljefni grad u prozoru, tau - sve se to uspješno i radosno ostvaruje u dječjem vrtiću 'Brat Sunce', čije je sjedište u Šibeniku, uz podružnice na Pantovčaku u Zagrebu, Splitu i Primoštenu.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: Ines Grbić/Laudato srijeda, 19. veljače 2014. u 19:17

U njima borave djeca od svoje treće godine do polaska u osnovnu školu. Pehari i odličja - prvaci 'Olimpijskog festivala dječjih vrtića', osvojile su generacije hrvatske djece o kojima s ljubavlju brinu i prema pedagoškim standardima predškolski odgoj omogućuju redovnice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne.

Vrtić osvaja toliko kvalitetnim sadržajem i duhom da ga pohađaju i pripadnici druge vjeroispovijesti, npr. i židovska djeca. „Sestre nikad nisu pravile razlike niti gledale na nacionalnost i vjeroispovijest. Nama su sva djeca jednaka. Sva su djeca Božja. U vrtić na Pantovčaku dolaze i djeca veleposlanika. Imamo i rusku djecu. Sretni su što dolaze k nama. Ti su roditelji došli s tolikim obzirom i molbom, mogu li njihova djeca biti primljena. Sestre su ih primile s puno ljubavi, kao i svu drugu. Djeca i roditelji se lijepo osjećaju kod nas. Svatko nam može pokucati i može doći. Roditelji imaju krajnje povjerenje u sestre. Znaju da je djeci tu lijepo, uredno, domaća hrana, sestre sve kuhaju, pripremaju. U vrtiću su bila i unučad Franje Tuđmana, djeca uglednih hrvatskih glazbenika i drugih umjetnika, povratnika iz inozemstva. Do 2000. g. vrtić su vodile samo sestre, no sad su odgajateljice i vanjske žene“ kaže s. Zdravka Gverić, poglavarica Družbe. Dio jedne pripreme priredbe za Majčin dan bio je u kapelici. S. Antonija Šilović je židovskom dječaku Davidu rekla, 'Idemo gore'. „Pita on, 'Što ću gore raditi'. Svi pjevaju, pitala sam ga zašto on ne pjeva. „Neću pjevati, ja sam se naljutio“, odgovorio je. - Zašto? „Zato što si rekla da idemo u crkvu, a ovo nije crkva'. - Kako nije, upitah. „Pa nije crkva jer nema špic'“ sjeća se s. Antonija, nekad odgajateljica u vrtiću u Zagrebu. Špic je Davidu bio znak za crkvu, a to je zvonik. 

'Vi ste njima druga majka!'

U kući u Šibeniku sestre su imale vrtić od 1900. g., i u staroj kući. Interes je toliki da postoji lista čekanja. Više od 60 djece u tri grupe tu borave od 6,30 do 16,00 sati. Sestre idu ususret roditeljima koliko god mogu, pa su djeca dolazila i u 5,30 sati, da roditelji u 6 sati stignu na posao. Ostajale bi do navečer, ovisno kad roditelji mogu doći. U vrtić dolaze djeca od djece koja su ga nekad pohađala, a sad su roditelji. Dijete tog vrtića kojeg je nekad pohađala, a sada je u njemu odgajateljica, je Branka Klisović. Sestre s takvom odanošću i žarom primaju djecu, da im roditelji znaju reći 'Vi ste njima druga majka'. U jasličkoj grupi osobito u svakom trenutku treba biti spreman dati djeci što treba, nahraniti, presvući, to je ritam cijeli dan, od 7 do 17 sati.

Sestre djeluju u pastoralu, župama, predaju vjeronauk u školi i župi, vode liturgijsko pjevanje, zborove. Franjevke od Bezgrešne su autentična hrvatska Družba koju je u Šibeniku utemeljila službenica Božja, Majka Klara Žižić, porijeklom iz Promine, nedaleko Šibenika. Pripada trećem samostanskom redu u velikoj obitelji svetog oca Franje. Kuća matica, odgoja i uprave Družbe je u Šibeniku. Sestre imaju kuće i u Zagrebu, Podstrani kod Splita, djeluju i u Karlovcu, Primoštenu, Vodicama, Drnišu, Lišanima i Stankovcima, Njemačkoj, (HKM u Munchenu, u Domu za stare), nekad i u Rimu. U Hrvatskoj je oko 90 redovnica. Poglavarica s. Zdravka redovnica je pet desetljeća. U samostan je došla prije 8. razreda. Rodom je iz župe Miljavci pokraj Visovca. God. 1673. majka Klara je iz Promine došla u Šibenik, u vrijeme turskog osvajanja i postizanja mira s Venecijom.

'Ko bi nama došao, nego časna sestra'

„Živimo baš s narodom. Ne želimo biti odijeljeni od naroda. Radimo sa svim dobima djece, ministrantima, zborovima“ kaže s. Antonija čiji su roditelji teško prihvatili kad je s 12 godina rekla da želi u samostan. S plačem je odbijala njihove zabrane. Po završetku 5. raz. otišla je u samostan u Šibenik. Završila je i Medicinsku školu i kršćansku duhovnost kod karmelićana u Zagrebu. Sad je u šibenskoj župi Gospe van Grada sakristanka, pastoralna suradnica mnogih djelatnosti, na usluzi svima, župniku, pomaže u zboru, pjevanju, uređenju crkve.

„Budimo bliži jedni drugima, ljudskiji, više gledajmo jedno drugo kao Bogom dano. Budimo ne samo u službi, prihvatimo ljude takve kakvi jesu. Pošto sam sakristanka, susrećem se s puno ovisnika u gradu, beskućnika, djecom rastavljenih roditelja koji osobito traže pažnju. Baš sam iznenađena koliko ima djece rastavljenih roditelja. Oni u nama gledaju nešto posebno. Kad negdje idemo, pitaju, 'Časna, hoćete Vi ići s nama?'. Osjećam kako traže sigurnost. Ta su nam djeca više privržena, više nam se obraćaju, kao da traže neko utočište. Svaki dan imam priliku sresti ljude u potrebi u parku ispred crkve Gospe van Grada. Ako si raspoložen i ako imaš malo osjećaja, samo im se približite, i oni kažu, „Ko bi nama došao, nego časna sestra! 'Ko bi nas posjetio, 'ko bi s nama pričao, nego časna sestra! Svi se od nas maknu. Nikad nas nitko ne upita jeste li gladni, žedni, jel' vam nešto treba'. Priđem im, oni kažu, „Pa jel' moguće da je časna došla k nama“. Već ujutro u sedam sati ih vidim u parku, pivo ispred njih, piju. Pitam ih jesu gladni. Nismo gladni, kažu. – 'To je takav naš život, mi smo se na to odlučili'. Ali ne mogu bez toga i ne mogu se osloboditi, nije jednostavno. Kažu, 'To je naš takvi svijet. Mi ne znamo drugačije živjeti. Mi moramo tako živjeti'. Jedna gospođa ima muža i dvoje djece, svoju obitelj. No ona je to ostavila, rekla je 'Ja ne mogu, ja moram tako živjeti'. I ostavila je svoju obitelj. Odlučila je biti beskućnik, hoda, ima ljude koje susreće. Takav je njen stil života“ kaže s. Antonija. Poznaje i mlađe osobe, koje prodaju svoje tijelo, a dođu u crkvu. Sestra im se uvijek obrati.

Dijelile od svoga siromaštva

Majka Klara je brinula za siromahe, bolesne, okužene, napuštene. Šibenčanima je puno značila kuća i gostinjac, hospicij, kojeg je osnovala majka Klara, na Lazaretu. Na tom je mjestu danas, povrh crkve Gospe van Grada, banka, tržnica. Tu su u svako vrijeme mogli doći ljudi u potrebi, dolazili su i iz okolnih sela, s blagom. Nisu se mogli istog dana vratiti kućama, a znali su da će kod sestara dobiti besplatno konaćište i jelo. Ljudi su i umirali u njihovoj kući, postoji popis umrlih u kući sestara. „Bile su siromašne, ali od svoga siromaštva sestre su dijelile s putnicima i siromašnima što su imale. Zauzvrat, za njihovu ljubav i gostoprimstvo, ljudi su im davali plodove sa svojih njiva. Majka Klara i prve sestre živjele su u siromašnoj kućici koju su pomalo proširivale. Imale su vrt kojeg su obrađivale i njegove plodove velikodušno dijelili susjedima. God. 1957. komunisti su tu kuću nacionalizirali. Sestre su u zamjenu dobile drugu kuću koja je na sadašnjem mjestu u središtu Šibenika, u blizini crkve Gospe van Grada. Sestre su htjeli udaljiti iz grada, u Zlarin, no uspjele su se oduprijeti  te su ostale u centru“ kaže s. Zdravka. Sadašnja kuća u koju su došle za vrijeme Domovinskog rata bila je pogođena s dvije granate, nad kapelom i u vrt. Kuća je bila toliko demolirana da se morala rušiti do temelja i potpuno obnoviti.

Sestre vraćaju ljudima dostojanstvo!

Karizma Družbe je biti na usluzi siromašnima, bolesnima. I danas primaju siromahe. „Svaki dan na naša vrata uvijek netko dolazi. Dajemo im hranu, posjećujemo, uvijek imamo nekoga na brizi, kupimo hranu, odnesemo. Sestre su bolesne i osamljene dodvorile do smrti. Na vrata nam pokucaju i alkoholičari, jedan Franjo je stalno dolazio, ispratile smo ga i na sprovodu. Nema nikoga, pa smo rekli, idemo mi njemu, baš njemu treba ići. Idemo i onima koje ima tko ispratiti. Ako hodamo ovima onima, idemo i njemu. Kod nas je povratio dostojanstvo, rekao je' Vi me uvijek lijepo primate'. Željni su lijepe riječi. Prilagođavamo se potrebama vremena i Crkve“ kaže s. Zdravka.

Biskupijski proces za proglašenje blaženom Božje službenice s. Klare Žižić otvoren je 2004. g. i u tijeku je. Puno ljudi se moli Majci Klari, sestre dobivaju informacije o uslišanjima. Na njenom grobu u crkvi sv. Lovre u Šibeniku mnoge su zahvale. O aktualnosti njenog života, s. Zdravka kaže: „Nemamo imanja, jedino vrt oko kuće. Od naših prvih sestara do danas nemamo posjeda, živimo od Božje providnosti i rada svojih ruku. S. Klara je živjela najsvetije i umrla je sjajući kao svijeća pod svetim habitom. Kažu da je bila ogledalo Šibenika, da je sav grad oplakivao majku Klaru kad je umrla“ kaže s. Zdravka. Zajednica osnovana prije četiri stoljeća je Božje djelo opstalo kroz bure i oluje, rat i neimaštinu. Rekle su da im ništa neće nedostajati dok budu obdržavale svetu uredbu, dok sveto žive, prema svojim konstitucijama. Svakog 21. u mjesecu sestre obilježavaju smrt majke utemeljiteljice Žižić kao zahvalni spomen i prošnju za djelovanje. Dođu vjernici iz svih šibenskih župa, nakon mise u 7 sati kod sestara bude cjelodnevno klanjanje. U 17 sati svećenik predmoli krunicu, misu, nekad bude i domjenak, a uvijek ozračje sestrinstva. Među javno istaknutim redovnicama iz te Družbe su dr. Valentina Mandarić, predstojnica ureda za vjeronauk u školi u Zagrebačkoj nadbiskupiji, autorica stručnih radova o mladima i dr. Valerija Kovač, s Katedre za dogmatsku teologiju zagrebačkog KBF-a.

Molitva za proglašenje blaženom Službenice Božje majke Klare Žižić

Svemogući Bože, naš nebeski Oče, Tebi je naša sestra i majka Klara, potaknuta i vođena Duhom Svetim, služila vjernim životom i dobrim djelima. Molimo Te: udostoj se, po svojoj milosrdnoj volji, očitovati nama i cijeloj Crkvi da je ona predanim služenjem Tvome Kraljevstvu najviše Tebi ugađala, milosno rasla u vjeri, ljubavi i nadi, te sada i dovijeka uživa u blaženu jedinstvu s Tobom, našim trojedinim Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
 

Da biste komentirali, prijavite se.