Zadar: Svjedočanstvo misionara Cenacola iz sirotišta u Brazilu

Antonija je rodom iz Šibenika i u misiji u Brazilu je osam godina, a njen suprug u misiji Cenacola u Brazilu je petnaest godina. Jedini su bračni par koji brine o djeci u tom sirotištu, uz druge suradnike. Upoznali su se u Cenacolu u Italiji, kad je Gioacchino u kući djevojaka gdje je bila odgovorna Antonija, na poticaj Majke Elvire, pošao graditi kapelu u čast sv. Anti kojem se Antonija osobito utječe. Školovana je medicinska sestra, no s 14 godina postala je ovisnicom o heroinu i bila je među prvim djevojkama koja je ušla u zajednicu Cenacolo u Italiji. Njezin muž je zajednicu upoznao preko svoga brata koji je bio ovisnik, a sada je uspješno izliječeni čovjek koji sa suprugom uz pomoć Crkve brine o 150 djece u potrebi u Milanu.

"U svijetu sam tražio ono što nisam mogao naći, a znao sam da mi nešto nedostaje. Upoznao sam Gospodina preko križa droge moga brata, kojem sam pomogao da uđe u Cenacolo u Međugorju, a onda me on pozvao da vidim što se živi u Cenacolu, iako nisam bio ovisnik. Prvi dan kada sam ušao u tu zajednicu osjetio sam 'Ovdje mi Bog želi nešto reći'. To je posebno mjesto. Ostavio sam sve vani i ušao u zajednicu sa željom da idem u misije. Zajednica mu je pokazala što su prave vrijednosti u životu", rekao je Gioacchino. "U Cenacolo ulaze ljudi koji su u potrazi za nečim što nije samo liječenje ovisnosti, nego još i više. To je Bog, ljudi žele susret s Bogom. Osjećam da me Bog u cijelosti ispunio. Mi smo mu rekli 'Da', na sve što želi od nas u poslanju", rekla je Antonija, istaknuvši da je bivšim ovisnicima važno dati nadu da mogu ponovno biti vrijedni članovi društva. U njihovu misiju u Bahiu dolaze napuštena djeca koja su tužna, prose po ulicama, silovana, u gorčini. Dođe i po šestero braće i sestara, od dvije do osam godina. U kući Cenacola stalno žive, s njima Carusovi i suradnici pišu domaće zadaće i školuju ih, brinu o hranjenju i svemu što podrazumijeva roditeljska skrb djeteta. Svojim svjedočkim djelovanjem, molitvom, služenjem misa tri puta u tjednu, slušanjem kateheza Majke Elvire, privukli su mnoge ljude u Crkvu, krstila su se mnoga djeca koja nisu bila krštena, vjenčali se parovi.

"Svi koji radimo s djecom počinjemo dan ujutro u pet sati molitvom na koljenima u kapeli. Majka Elvira nam je pnudila tu duhovnu snagu, da možemo pomoći djeci, biti im 24 sata na prasolaganju. Učimo ih vjeri, da mole. Imamo jedan bicikl na 68 djece, pa se svakih 15 minuta izmjenjuju u vožnji. Ali to je njihova sreća. Da imamo više bicikala, bilo bi svađe, ovako je mirno. Djeca nas zovu teta i tetak i prihvatili su nas kao svoju obitelj. Učimo ih da vole svoje roditelje, kakvi god da su bili prema njima. Neka djeca od 18 godina ne žele izaći iz naše kuće", rekla je Antonija. Dolazak sve djece u kuću pod nadzorom je brazilskih službi i sve se odvija u zakonskim okvirima socijalne skrbi te su Cenacolu državne institucije zahvalne za taj rad s djecom u najvećoj potrebi. Mnoge majke ostavljaju tek rođenu djecu u košarama kod kontejnera za smeće i pred kućnim vratima ljudi, koje onda ljudi dovode njima u misiju Bahia na skrb. Antonija i Gioacchino u svom osmogodišnjem braku imaju troje djece. Antoniji je medicinska dijagnoza bila da neće moći roditi. Ona i suprug su posvojili dječaka Islana, koji sad ima osam godina, te dječaka Jossivana koji ima četiri godine. Baš u vrijeme posvajanja tog drugog djeteta, Antonija je zatrudnjela, te su sad roditelji i trećeg sina, dvogodišnjeg Danijela. Danijel i Jossivan rođeni su istog datuma, 29. svibnja.

Jossivan je kao tek rođeno dijete bio u kolibi koja je plamtjela u vatri, a iz tog požara spasio ga je Gioacchino. Od pretrpljenog šoka dugo vremena nije govorio niti riječi, a sada je živahan dječak koji ne prestaje pričati, našalila se Antonija. Rekla je da djecu u Brazilu nauči i nekoj hrvatskoj riječi, poželjevši svima da vjeruju u ljubav Boga prema svakom čovjeku, ali da Bog treba naše ruke i srce da čovjek u potrebi konkretno osjeti što je ljubav.