(Tajna) veza zla i grijeha

Teološki gledano, problem zla je trajni izazov, jer teologija polazi od činjenice da je Bog dobar i svemoguć. No, izazovno je shvatiti kako, unatoč tome, u svijetu koji je On stvorio i u čovjeku kojega je stvorio na svoju sliku, ipak postoji iskustvo zla?
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato subota, 29. lipnja 2013. u 00:00

Često nama teolozima i vjernici i oni koji ne vjeruju postavljaju pitanje o zlu i grijehu. Razlog tome je sve veća prisutnost posljedica djelovanja zla u svijetu, a čin kroz koji se zlo utjelovljuje nazivamo grijehom. S jedne strane postoje određeni smjerovi koji će se suočiti s tim izazovom, poput psihoanalize, dok drugi, primjerice moderna filozofija, odbacuju problem zla i grijeha. Teološki gledano, problem zla je trajni izazov, jer teologija polazi od činjenice da je Bog dobar i svemoguć. No, izazovno je shvatiti kako, unatoč tome, u svijetu koji je On stvorio i u čovjeku kojega je stvorio na svoju sliku, ipak postoji iskustvo zla? Štoviše, „Bog nije želio zlo, ali ga dopušta poštujući time čovjekovu slobodu“ (B. Hidber). Neraskidiva je veza zla i grijeha. Jedno je izvor, a drugo posljedica.

Jedno od najstarijih pitanja
Da je pitanje o postojanju zla na popisu najstarijih u čovječanstvu, možemo iščitati i iz rasporeda tema u Svetom pismu. Naime, o izvorima zla čitamo već u Post 2 i 3. Pisac, kojega Tradicija naziva Jahvist, piše vrlo slikovito i živopisno, u obliku drame u kojoj zmija navodi čovjeka na zlo. Pisac se suočava sa zlom kao s činjenicom koja sada postoji, ali je ranije nije bilo, što znači da je zlo „nastalo u vremenu.“ Ono je vezano uz nepoštivanje Božjih zapovijedi, odnosno dolazi iz čovjekovog opredjeljenja u odnosu prema Božjoj zapovijedi. I to je iskonska napast na koju se svode sve napasti. Izvori zla su u čovjekovom slobodnom izboru. To vidimo već iz odgovora prvih ljudi kojega su dali zmiji: „Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: 'Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?' Žena odgovori zmiji: 'Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'“ (Post 3,1-3). Dakle, bilo im je poznato što je Bog rekao. Nema isprike u neznanju! I njihov prvi grijeh označio je prekid prijateljstva s Bogom, te je iz toga prekida učinjenog čovjekovim slobodnim izborom u svijet posijano zlo koje seže i do naših dana. Pitanje postojanja zla nije zanimalo samo Izabrani narod, već i okolne narode koji su svoje odgovore također zapisali u literarnom obliku, kako čitamo u poemama Gilgameš i Enuma Eliš.

Osobna drama kao posljedica izbora
Grijeh nije neki apstraktni čin. Pojedini autori pokušali su ga definirati. Tako Jose Ramos-Redigor ističe da je „grijeh ljudski čin, ali ne postoji kao čin u sebi, već postoji osoba koja djeluje.“ Prema njemu, „ljudski čin je oblik djelovanja u određenom trenutku određene osobe koja je napravila svoj izbor.“ Opredjeljujući se za zlo i čineći zlo, čovjek griješi. Spoznaja i sloboda izbora zla prateći su elementi svakoga grijeha. Naš moralist Ivan Fuček to sažima riječima: „Stvarnost grijeha je prvenstveno intimna osobna drama čovjeka i njegove slobode.“

Problem s posljedicama
Već prve stranice Biblije govore o dobru i zlu (usp. Post 2,17). Ako čovjek ostaje u trajnom prijateljstvu s Bogom, u suradničkom odnosu s Njim i slobodnom predanju Njemu kao Stvoritelju i Gospodaru svega stvorenoga, tada neće osjetiti iskustvo zla. Štoviše, neće prijeći granicu Božjega povjerenja, nego će poštivati zakone stvorenja i moralna pravila koja ravnaju uporabom slobode. Tako nas podjeća Katekizam Katoličke Crkve (br. 396). I sve dok ostaje unutar granica čistoće povjerene mu slobode, čovjek ne osjeća zov slabosti i zla. No, popuštanjem i slabljenjem temeljne odluke, odazivom na pitanja ljudske znatiželje, iz svoje slobode vrlo lako može prijeći u ropstvo grijeha. Ne radi se o zarobljenosti činom grijeha, već njegovim posljedicama. Grijeh u tom smislu možemo promatrati samo kao čin od kojega su dugotrajnije i teže posljedice, stanje u koje čovjek nepovratno ulazi kada prijeđe granice slobode, morala i dostojanstva Božjega stvorenja. Dr. Fuček nas poučava: „Objava ne daje definiciju grijeha niti teorijsko objašnjenje ili sustavan prikaz, već poučava o biti grijeha kao odbijanju Božje ljubavi, kao pobuni protiv Boga, suprotstavljanju Božjoj volji, udaljavanju od Boga... Bit grijeha je misteriozni sukob osobne intime između htjeti i moći, između prakse i ideala, ostajanje unutar svih svojih mogućnosti.“

Odakle zlo?
Nema ljudskog bića koje nije bilo „s one strane grijeha“, grijehom zahvaćeno. Sveti Pavao kaže: „Neposluhom jednog čovjeka svi su postali grešnici“ (Rim 5,19). Nakon prvog grijeha Praroditelja, svijet je bio preplavljen grijesima raznih vrsta: Kajinovo bratoubojstvo Abela (usp. Post 4,3-15), opća pokvarenost kao posljedica grijeha (usp. Post 6,5.12; rim 1,18-32), očitovanje grijeha na mnoge načine i nakon Kristova čina Otkupljenja (usp. 1 Kor 1-6; Otk 2-3) i sl. Traženje izvora zla i odgovora na pitanje zašto čovjek čini zlo može ići različitim putevima. Sveti Augustin u „Ispovjestima“ piše o podrijetlu zla: „...a ja sam tražio dalje odakle zlo, i ne bijaše izlaza iz toga... I dok sam u tišini naporno tražio, glasni su se vapaji dizali k tvome milosrđu, nijemo skrušenje srca moga.“ Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog sabora „Radost i nada“ (br. 13) upućuje nas da odgovor na pitanje podrijetla zla tražimo u ljudskom srcu: „Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne želeći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima.“ Prvi koji je rekao da je korijen zla u čovjekovom srcu bio je Isus: „Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka“ (Mt 15,19-20). U srcu se, dakle, pod utjecajem razumske spoznaje, događa izbor – slobodan izbor. Od posljedica prvoga grijeha i pada na ispitu korištenja ljudskom slobodom, svijet u cjelini poprima neko grešno stanje koje se može označiti izrazom sv. Ivana: „grijeh svijeta“ (Iv 1,29). Svijet je, prema tome, neprestano pod utjecajem Zloga (usp. Iv 5,19), a život u takvom svijetu postaje neprestana borba između dobra i zla, svjetla i tame. Sabor zato zaključuje: „Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro“ (GS, br. 37).

Moderniji primjeri
Ni novija povijest nije pošteđena borbe dobra i zla. Postoje zla čije se posljedice osjećaju desetljećima nakon što su učinjena. Čak i neka vremenska razdoblja nose njihova imena, primjerice „vrijeme nakon Auschwitza.“ Auschwitz je postao paradigma okrutnosti zla i simbolom zla čije se značenje istovremeno prekomjerno uvećava i umanjuje, kako to primjećuje prof. Hidber: „Globalizira se utoliko ukoliko u holokaustu odražava jednu organizaciju apsolutističkog režima koji je otišao u krajnosti – na političkom, ekonomskom i financijskom planu – s ciljem ostvarenja uništenja gdje god je imao moć to provesti... Banalizira se ukoliko ta organizacija zlo čini banalnim, budući da se skriza iza birokratskog aparata potpomognutoga činovnicima.“ Nakon Auschwitza, zla u tako velikom opsegu vidljiva su i u drugim zemljama, poput bivše Jugoslavije, Ruande, Burundija, u nepravednim strukturama i nepoštenoj ekonomiji, na međunarodnom tržištu droge i njenim dilerima i, dakako što nije posljednje, u pedofiliji kao svakodnevnoj zloporabi nedužne djece.

Što „olakšava grižnju savjesti“?
Prema mišljenju nedavno preminuloga fra Špire Marasovića, u današnjem pristupu grijehu dodatni problem stvara suvremena civilizacija koja, pod utjecajem logike eksperimentalnih znanosti, sve nastoji tumačiti uzročno-posljedično, ali ne i finalno, te time dokida ljudsku slobodu, a s njome onda i grijeh kao njezin negativan izbor. Zbog toga se danas nekoga često više i ne pita: „Zašto si to učinio?“ (ovo pitanje traži motiv), nego: „Kako ti se to dogodilo?“ Za fra Špiru Marasovića ovo nije čisto znanstveni problem, nego „krvavo zbiljan i ozbiljan, budući da je depersonalizacija ljudske osobe i masifikacija ljudskoga društva dovela do pojave u kojoj se uspjeh, doduše, još uvijek pripisuje pojedincu, no grijeh i krivnja se više ne pripisuju toliko njemu koliko svim mogućim strukturama, počevši od onih bioloških, preko psiholoških, socioloških, političkih pa sve tamo do onih vjerskih i religioznih.“ I zaključuje: „Mi živimo u civilizaciji koja želi izići na kraj bez ukazivanja na grijeh određenog pojedinca...“ A to, pak, znači bijeg od odgovornosti i posljedica vlastitih izbora.

Izvori zla
S obzirom na utjecaj pod kojim se čovjek može naći, govorimo o dva „izvora“ zla: čovjek i društvo. Ta dva izvora spominje i biblijska analiza koja se oslanja na različita polazišta. Tako u Knjizi Postanka, jedan je naglasak stavljen na glagol popraviti se koji se prvenstveno odnosi na zajednicu i Narod. Štoviše, u nekim biblijskim tekstovima (usp. Post 6,1-4; Iz 1,4 i sl.) razmišljanje o kolektivnoj odgovornosti smatra se normalnim. I Isus u Novome zavjetu upućuje na kolektivnu odgovornost kada posebno proziva farizeje i pismoznance zbog neprihvaćanja Njegovih učenika (usp. Lk 11,47-51; Mt 10,14-15). Drugi je pristup vidljiv u procesu individualizacije i interiorizacije Božje zapovijedi i odgovornosti. Tekstovi (usp. Jr 31,29-30; Mt 16,27; Iv 5,29) jasno govore o tome da će pojedince slijediti kazna za osobne grijehe. Očito je da je Novi zavjet jedan moralni napredak u odnosu na Stari zavjet. Uz utjelovljenog Boga u Isusu Kristu sazrela je svijest o Božjoj konkretnosti koja zahvaća svakog pojedinca, što se očituje i na području morala. Ne stavlja se naglasak na spasenje Naroda, već na Božji dolazak svakom čovjeku u vjeri i milosti. Crkveno učiteljstvo jasno naglašava da je svaki zao čin kojega nazivamo grijehom uvijek čin osobe, jer je čin slobode čovjeka pojedinca, a ne čin neke skupine ili zajednice.

Kako vrednovati ljudske čine?
Katekizam Katoličke Crkve u tome nam nudi pomoć za razumijevanje. Vrednujemo ih kroz tri kriterija: s obzirom na izabrani objekt, nakanu i okolnosti čina. Objekt jest dobro prema kojem se volja usmjeruje, pod uvjetom da ga razum spoznaje i prosuđuje dobrim ili zlim. Nakana se izravno tiče osobe koja djeluje: „Budući da je ona na voljnom izvoru čina i određuje ga svrhom, nakana je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina... Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja“ (KKC, br. 1752). No, Katekizam napominje da „svrha ne opravdava sredstva“, što znači da dobra nakana ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno. Kao drugotni element moralnosti nekoga čina Katekizam navodi okolnosti, uključujući i posljedice. One utječu na odgovornost.

Da biste komentirali, prijavite se.