Angelus – (ne)zaboravljena molitva

Međutim, i danas je ostao isti ritam crkvenih zvona: poziv na molitvu ujutro (6 ili 7 sati), u podne (12 sati) i u predvečerje (18 ili 19 sati). A je li ova molitva i dalje sastavni dio vjerničkog dana? Papa Pavao VI. prije četrdesetak je godina zapisao: „I unatoč tome što su se okolnosti vremena promijenile, za većinu ljudi karakteristični dijelovi dana ostali su nepromijenjeni – jutro, podne i večer – dijelovi koji označavaju razdoblja njihove aktivnosti i sačinjavaju poziv da zastanemo na molitvu.“ Iskoristimo Godinu vjere i Mariji posvećen mjesec listopad za nekoliko crtica o „Angelusu“, molitvi Anđeoskog pozdravljenja.

Tekst molitve:

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu Svetomu. Zdravo Marijo...
Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj. Zdravo Marijo...
I Riječ je tijelom postala. I prebivala među nama. Zdravo Marijo...
Moli za nas, sveta Bogorodice, da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se: Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci Njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.
Slava Ocu...

Zašto se dogodilo Utjelovljenje?

Katekizam Katoličke Crkve izravno daje odgovor na ovo pitanje: „Riječ je tijelom postala da nas spasi pomirujući nas s Bogom: Bog 'nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše ' (1 Iv 4,10). 'Otac je poslao svoga Sina kao Spasitelja svijeta' (1 Iv 4,14)“ (KKC, br. 457). A kod sv. Grgura Nisenskog (335.-394.), mistika među Kapadočanima, čitamo: „Naša je narav, bolesna, tražila da bude ozdravljena: pala da bude podignuta; umrla, da bude uskrišena... Utonulima u tamu, bilo nam je potrebno svjetlo; izgubljeni, očekivasmo spasitelja; utamničeni, pomoćnika; robovi, osloboditelja. Zar svi ti razlozi bijahu bez važnosti? Nisu li bili dovoljni da pokrenu Boga te siđe sve do naše ljudske naravi da je posjeti, jer se čovječanstvo nalazilo u stanju tako bijednom i nesretnom?“ Razlog Utjelovljenja je i to da bismo spoznali ljubav Božju (usp. KKC, br. 458) i da nam Riječ bude uzor svetosti (usp. KKC, br. 459), te postanemo „zajedničari božanske naravi“ (usp. KKC, br. 460). Katekizam Utjelovljenje definira kao „čin kojim je Sin Božji uzeo ljudsku narav da u njoj ostvari naše spasenje“ (KKC, br. 461). I ta vjera u Utjelovljenje naš je raspoznajni znak i povlastica među svim religijama svijeta. Niti u jednoj se Bog nije spustio na zemlju i postao čovjekom, samo u kršćanstvu!

Od čega je sastavljen „Angelus“?

Ime molitve potječe od prve riječi koja stoji u njezinoj latinskoj verziji: angelus – anđeo („Angelus Domini nuntiavit Mariae – Anđeo Gospodnji navijestio Mariji“), i odnosi se na anđela Gabrijela koji je Mariji navijestio začeće Sina Božjega po Duhu Svetom. Trenutak je to prekretnice povijesti čovječanstva. Bog ulazi u zemaljski život zahvaljujući Marijinom pristanku i riječima: „Neka mi bude!“ Ta prva dva zaziva potječu iz Lukinog evanđelja (Lk 1,26-28 i 1,38), dok je nastavak iz Ivanovog evanđelja (Iv 1,14), o Riječi koja se utjelovila. No, ovo je prilika i za informaciju više o molitvi „Zdravo Marijo“ koja prati ovo sjećanje na Utjelovljenje. Nastala je postupno. Njezin prvi dio – Zdravo Marijo (Ave, Maria) – ima biblijski temelj: Anđeoski pozdrav i Elizabetin usklik u susretu s Marijom - „Blagoslovljena ti među ženama...“ (Lk 1, 42) - kada joj je pohitala u posjet u Gorje, a njezino dijete Ivan zaigralo u utrobi. Iako se, dakle, temelji na Pismu i nalazi na početku Isusova života, ovaj događaj u molitveni obrazac ušao je tek početkom XII. stoljeća, a tri stoljeća kasnije dobio je i proširenje: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen.“ Struktura molitve „Zdravo Marijo“, kao i uopće cijelog Angelusa kroz stoljeća je ostala nepromijenjena. Uz Krunicu, pripada najčešćim pobožnim vježbama katoličke duhovnosti. Petrovi nasljednici, poput Pavla VI., preporučili su neka se sačuva kada i gdje je moguće. I nije joj potrebna promjena. Što joj po njegovom mišljenju daje postojanost? „Njezina jednostavna struktura, njezin biblijski značaj, njezino povijesno podrijetlo, koje je povezuje uz moljenje za očuvanje mira, njezin takoreći liturgijski ritam koji posvećuje rane trenutke dana, njezina otvorenost prema vremenom otajstvu koja nas navodi da spominjući Utjelovljenje Sina Božjega molimo da po njegovoj muci i križu budemo privedeni k slavi uskrsnuća, čine da ta molitva, nakon stoljeća, zadržava svoju nepromijenjenu vrijednost i netaknutu svježinu.“

Molitva i zvona

Molitva Angelusa odgovor je na crkvena zvona u spomenuta tri razdoblja dana – jutro, podne i večer. Od prvih kršćanskih vremena nalazimo svjedočanstva o kršćanskoj podnevnoj molitvi. Točnije, naše današnje shvaćanje polovice dana – podneva – isto je što i molitva „šestog sata“, kako je naziva Pismo i sate broji od izlaska sunca. Tako u Djelima apostolskim čitamo da je sveti Petar molio oko šeste ure (usp. Dj 10,9). Pismo također spominje da je Isus raspet oko šeste ure (usp. Lk 23,44). Tada je nastala tama – oko 12 sati, sve do ure devete – oko 15 sati, kada je Isus izdahnuo (usp. Lk 23,46). Podne kao doba dana i u čovjekovom dnevnom ritmu može biti prekretnica. Scott Hahn u knjizi „Znakovi života“ (Verbum, 2011.) preporuča nam: „Ako u podne počinjemo slabjeti ili se umarati, ili postajemo nezadovoljni zbog kolega ili obitelji, ako smo obeshrabreni zato što su svi izgledi protiv nas, možemo pogledati Mariju i spoznati da se i mi možemo osloniti na pomoć anđela i providnost Boga koji za nas ima plan. Poput Mojsija, i mi možemo obnoviti, nadnaravnom pomoći, našu molitvu i biti svjedocima Božje pobjede u našim srcima u ostatku toga dana.“ A što je sa zvonima? Nekada su ona podsjećala na otvaranje i zatvaranje gradskih vrata, a papa Grgur IX. (XIII. st.) potaknuo je vjernike na molitvu čim čuju gradska zvona. I od tada možemo pratiti povezanost zvuka zvona sa zvonika i molitve u točno određene sate u danu. Franjevci, pak, rado spominju da ih je oko 1270. godine sv. Bonaventura potaknuo da sami i s narodom tri puta mole „Zdravo Marijo“ uz večernja zvona na kraju dana. Puk je, naime, sačuvao uvjerenje da se pravo povijesno Utjelovljenje Sina Božjega po objavi anđela Gabrijela Mariji dogodilo baš u večernjim satima. Iz pera fra Ljudevita Maračića (Veritas, 2004.) saznajemo da je „u talijanskom gradu Parmi 1318. zabilježen pak podatak da su građani na poziv zvona ujutro počeli moliti tri Zdravomarije i to uz nakanu za mir.“ Podnevna molitva prvi put se, pak, spominje 1386. godine u Pragu, i to najprije petkom popodne kao sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. No, u Europi su uslijedile teške godine borbe protiv Turaka, pa su kršćanske molitvene nakane bile usmjerene prema miru i pobjedi nad neprijateljem. Ipak, s vremenom je došlo do današnjeg oblika molitve Angelusa, te od XVII. stoljeća do danas molimo gotovo na isti način. U Vazmenom vremenu umjesto Angelusa dolazi molitva Kraljice neba.

Jeste li znali?

Angelus je i naziv nedjeljne molitve koju na Trgu sv. Petra, najčešće s prozora Apostolske palače, u novijoj povijesti predvode Petrovi nasljednici. Prvi ju je uveo papa Ivan XXIII. početkom 1959. godine.

Za kraj, pouka marijanskog pape!

U duhu marijanske pobožnosti, izdvojit ću i jedan detalj vezan uz papu Ivana Pavla II. čijega se izbora u tu službu spominjemo upravo danas, na dan objavljivanja ove kateheze. (Izbor poljskog kardinala Karola Wojtyle za papu dogodio se 16. listopada 1978. godine.) U njegovoj „Autobiografiji“ čitamo: „Otkada pamtim, pobožnost prema Majci Božjoj pomagala mi je da se s posebnim poštovanjem odnosim prema ženi. Dopuštala mi je gajiti stanovitu vrstu štovanja 'ženine tajne'.“ Eto kako molitveni obrasci mogu biti pedagoško pomagalo u rastu i odgoju u vjeri, sve do mjere oblikovanja stavova i odnosa prema drugima.