Blaženi Augustin Kažotić

„Sveti biskupe Augustine, diko Trogira, svjetlosti Zagreba, slavo hrvatskog naroda, brani svoje štovatelje pomoćima nebeske milosti!“ Tako Crkva danas pjeva u antifoni večernjega hvalospjeva, označujući dva grada usko povezana sa životom našega prvog blaženika, veličajući ga kao slavnoga sina hrvatskoga katoličkoga naroda.
Autor: Laudato/M.P. Photo: zupa-svanastazija.com četvrtak, 03. kolovoza 2017. u 09:36

Pišući o njemu u I. svesku Biblioteke svetaca, Carlo Sisto kaže da se rodio u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260., da je po narodnosti Hrvat te da mu se majka zvala Radoslava. Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svome lijepom rodnom gradu, a onda, čuvši Božji glas, stupio u red svetoga Dominika.
 
Petar Grgec napisao je vrlo vrijedan Kažotićev životopis u kojem je osvijetlio mnoge pojedinosti toga našega velikoga sina, po rodu plemića, no koji je duhovno plemstvo smatrao vrjednijim od krvnoga i zato prihvatio redovnički život u dominikanskome redu. Taj mu je, poslavši ga u Pariz, gdje je bila još vrlo živa uspomena na sv. Tomu Akvinca, omogućio vrhunsku filozofsku i teološku naobrazbu onoga vremena, spremivši ga tako za propovjednika i natpastira Zagreba, a kasnije Lucere.
 
Augustin je bio 20 godina biskup prostrane zagrebačke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznačajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajući i dijeleći potvrdu. Zdušno se brinuo ne samo za duhovno dobro i ćudoređe svoga puka, već mu je nastojao pomoći i u materijalnom uzdizanju. Alfonso D’Amato, s Dominikanskog povijesnog instituta u Bologni, piše u Enciclopedia cattolica: „Kao zagrebački biskup 1303–1322. posvetio se obnovi klera, obrani prava Crkve, smirivanju duhova razjedinjenih u suprotnim strankama.“
 
U želji za obnovom zagrebačke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvećivao uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svećenicima po župama. Sve to svjedoči da je nastojao biti brižan pastir koji se ozbiljno i odgovorno brine za povjereno stado. Kao član biskupskoga zbora sudjelovao je na Općem saboru u Viennu.
 
Augustin je bio zagrebačkim biskupom u doba kad su Hrvatska i Ugarska proživljavale teški građanski rat zbog kraljevskoga prijestolja. Kao biskup osobito se brinuo o svećeničkom podmlatku. Bogatiji su za svoje školovanje u sjemeništu plaćali, a siromašniji su se školovali besplatno. Augustin je u zagrebačkoj stolnici uredio bogoslužje: preuredio je dotadašnji posebni zagrebački obred: nešto prema papinskim odredbama, a nešto prema dominikanskom obredu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebački biskup doživljavao nepravdu od plemića, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu.
 
Augustin Kažotić, zagrebački biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarsko-hrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži god. 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. On je morao pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih činili i plemići i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj.
 
Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. I tako je kralj tuđinac jednom od najodličnijih hrvatskih sinova priječio povratak u domovinu. Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je učinio g. 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotić veoma posvetio obraćenju Saracena.
 
Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i kroz to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira koga odmah nakon smrti počeše štovati kao sveca.
 
Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi Svetog Dominika, a poslije bi preneseno u katedralu, gdje se i danas poštuje. Carlo Sisto piše da su „Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo“ – pa nastavlja: „Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, među ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje g. 1702. službeno potvrdio papa Klement XI. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade i za njegovu kanonizaciju.“
 
Blaženikovo se tijelo nalazi danas u srebrnoj urni, koja je izrađena g. 1937. Dio relikvija dan je i zagrebačkoj katedrali, a čuva se u kapeli blaženog Augustina i drugih hrvatskih blaženika.

„O, blaženi Augustine, koji si, pun revnosti za spas neumrlih duša, riječju i djelom poticao svakoga na dobro, a svojim neumornim propovijedanjem branio i širio Kristovu vjeru, isprosi nam milost, da kao prava djeca Katoličke Crkve, vjerujemo sve ono što je Bog objavio i vršimo sve što nam je zapovjeđeno, da sačuvamo svoju vjeru od zabluda i dušu od grijeha te tako postignemo spas svoje duše. Amen.“

 

Da biste komentirali, prijavite se.