Božja milost u vidljivim znakovima

„Sakrament je znak koji obnavlja spomen onoga što je prošlo, tj. muke Kristove; koji pokazuje ono što se događa u nama po muci Kristovoj, tj. milost; koji proriče, pretkazuje buduću slavu.“ (Sv. Toma Akvinski)

Sakramenti su slavlja. U njima se naviješta Riječ, aktivno se sudjeluje vjerom i odgovorima, imaju svoje službenike – primatelje i djelitelje, materiju i obred. Kao takvi, pripadaju liturgiji Crkve i uključuju dva vida: silazni – koji podrazumijeva što Bog čini prema pojedinom članu Crkve, i uzlazni – kao naše bogoštovlje, pristanak na komunikaciju s Bogom i otvaranje Njegovom djelovanju.

Ima i slike i tona
Budući da je ljudsko biće po svojoj naravi biće komunikacije, koje traži i riječ, gestu, nešto opipljivo, u govoru o sakramentima nužno koristimo pojam znak. To je komuniciranje pomoću znakova. U zapadnoj teologiji sv. Augustin prvi je uveo riječ znak u govor o sakramentima. Latinski pojam signum – znak podrazumijeva nešto što je dostupno osjetilima i razumu. To znači dvostruki smisao: znak znači ono što osjetilo doživi, ali i ono što je označeno. Ipak, sakrament nije znak kao što je to, primjerice, prometni znak koji je nastao dogovorom. Sakrament pripada redu tzv. performativnih, ostvariteljskih znakova, što su skolastici nazvali djelotvornim znakovima milosti. Dakle, sakramenti su i znakovite radnje u kojima nismo tek promatrači, nego aktivni sudionici, te nas se izravno tiče ono što oni predstavljaju.

Posebni znakovi u formi i materiji
Sakramenti kao znakovite radnje zahvaćaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost je vezana na otajstvo Isusa Krista kao spomen slavlje. No, oni u nama sada djeluju tako da primamo određenu milost (primjerice, u Ispovijedi oproštenje grijeha). Zato govorimo i o njihovoj učinkovitosti. Ali oni se tiču i budućnosti za koju će teolozi rado koristiti izraz: „već da, još ne!“ Što to znači? Biti dio budućnosti koja već negdje „postoji“, ali ne joj pripadati do kraja, već čekati njezinu puninu. No, da bi sakramenti imali takvo značenje, potrebni su forma i materija. Forma sakramenta su riječi, jer sakramenta bez njih nema. Primjerice, polijevanje vodom samo po sebi nije sakrament, ali polijevanje u znaku križa i uz riječi: „Ja te krstim u ime Oca...“ ima značenje krštenja. Jednako je važna i materija (gesta – polaganje ruku, tvar – voda, ulje, kruh i vino). Sveti Augustin to je sažeo u formulu: verbum + elementum = sacramentum. U slučaju sakramenta krštenja to bi bilo: blagoslov + voda = blagoslovljena krsna voda, koja je u to otačko vrijeme bila nazvana sakramentom.

Vjera je preduvjet
Iako imaju i svoju formu i svoju materiju, bez vjere sakramenti gube svoj smisao. Konkretno, ako ne vjerujemo da su posvećeni Kruh i Vino Kristova Krv i Tijelo, onda ne možemo doprijeti do biti sakramenta Euharistije. Djelotvorni su samo ako se slave u vjeri! Katekizam o tome naglašava: „Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Kristova i iskazivanje štovanja Bogu: a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere“ (KKC, br. 1123). A „vjera Crkve prethodi vjeri vjernika koji je pozvan uz nju prionuti“, dodaje Katekizam i podsjeća da se ovdje radi o vjeri koju je Crkva primila od apostola.

Odakle sakramenti?
„'Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (...) i jednodušnog mišljenja Otaca', ispovijedamo da su 'sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista'“ (KKC, br. 1114). Gledajući povijest Crkve, ovo je pitanje teološki obrađivano u vrijeme sporova katolika i protestanata. Zbog toga je i Tridentski sabor (1545.-1563.) definirao vjeru Crkve da svih sedam sakramenata dolazi od Isusa Krista. I jasno je postavio pravilo da Crkva ne može mijenjati bit sakramenata. Može promijeniti formu, ali ne i bit sakramenta (ono što obred označava), jer ona potječe od Krista. Prateći Isusovo djelovanje na zemlji, izravne riječi ustanovljenja naći ćemo za tri sakramenta: Krštenje – „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“ (Mt 28,19-20); Pomirenje – „Kojima otpustite grijehe, optuštaju im se...“ (Iv 20,23); Euharistija – „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19).

A što je s drugim sakramentima?
Vezu Krista s drugim sakramentima čitamo na sljedeći način. Za dar Duha Svetoga – Potvrdu/Krizmu – uzimamo njegovo obećanje da će na učenike poslati Duha, što se i dogodilo nakon njegova Uskrsnuća kada im je udijelio poslanje otpuštanja grijeha: „To rekavši, dahne u njih i kaže im: 'Primite Duha Svetoga.'“ (Iv 20,22). No, dar Duha vidljiviji je u Pedesetnici (Dj 2). Da je želio posebnu skrb za bolesnike i nemoćnike Isus je također više puta pokazao, a učenicima je izravno rekao: „Bolesne liječite!“ (Mt 10,8). Sam sakrament Bolesničkog pomazanja Predaja je prepoznala u obredu Apostolske crkve, kojoj je svjedok bio Jakov (Jak, 5,14-15). U slučaju sakramenta Svećeničkog reda držimo se svjedočanstva Predaje i crkvenoga nauka: „Apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sišao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomoćnicima duhovni dar, koji je sve do nas došao u biskupskom posvećenju“ (LG 21). Isusov je i jasan govor o nerazrješivosti ženidbe: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6). Dakle, sakramenti kojima Isus nije izravno dao formu, već ih je na temelju Njegova djelovanja i riječi oblikovala Crkva, nisu zato manje Kristovi. U njima je Kristova bit, kako se i vidi iz ovih primjera, samo je forma u nadležnosti Crkve, kako je to i definirano na crkvenim saborima. Ali bit sakramenata u svemu i uvijek ostaje Kristova. „Crkva je, po Duhu koji je upućuje 'u svu istinu' (Iv16,13), malo pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Božjih otajstava, pobliže odredila njihovo 'podjeljivanje', kako je učinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere. Tako je Crkva tijekom stoljeća bila u stanju raspoznati da među njezinim liturgijskim slavljima ima sedam takovih koja su, u pravom smislu riječi, sakramenti od Gospodina ustanovljeni“ (KKC, br. 1117).

U sljedećem nastavku govorimo o djelotvornosti sakramenata, učincima, djeliteljima i primateljima. Saznajte djeluje li sakrament i unatoč nedostojnosti službenika i primatelja?