Izgubio si želju za molitvom? Pročitaj ovo!

Radost je kršćanski osjećaj, jer je zajedno s mirom i vedrinom plod dobročinstva. Radostan je onaj koji živi od Boga i s Bogom, koji se podupire euharistijom i praštanjem, i koji živi u ljubavi prema drugima - baš onako kako Isus ljubi.

Međutim, ta radost ne prati uvijek zadovoljstvo. Užitak je senzualni izraz emocionalne radosti. Radost je vrhunac duhovne radosti, ali očekujemo da ćemo moći uživati ​​u svemu što je dobro. Kad dođe vrijeme kušnje, užitak može izgubiti svoj intenzitet ili jednostavno nestati. To se ponekad događa i s molitvom, piše Aleteia.

Može nam se dogoditi da nam je moliti bilo lako te smo se lijepo osjećali dok smo molili. Ali onda dođe razdoblje kad molitva postane teška i čini nam se da ne djeluje. Ako tada pomislimo da smo izgubili radost što smo kršćani, pogriješili smo. Jednostavno smo pomiješali osjetno zadovoljstvo s duhovnom radošću. Ako bismo tada prestali moliti dok se osjetno zadovoljstvo ne vrati, kako bi to izgledalo?

To možemo otkriti među onima koji svoj život u molitvi shvaćaju ozbiljno, kao i među onima koji su obećali samima sebi da neće moliti kad za to nemaju želju. Iza svega toga krije se acedija ili lijenost. Ona je dobrovoljno stanje ravnodušnosti. Lijenost je usmjerena protiv potrebe za molitvom te je pravo iskušenje za duhovne ljude.

Molitva je trenutak kada se duša susreće s Bogom, koji je uvijek s nama. Trebamo li mu se pridružiti samo kad to želimo? Ne samo da je to 'nepristojno', nego je i pogrešno. Zašto? Zato što nam jedino Bog može pružiti radost i to u onom trenutku kada nam je to najpotrebnije.