Jakov Zadranin i solinski mučenici

Blaženik rimokatoličke Crkve, franjevac i zaštitnik grada Bitetta, Jakov Zadranin, rođen je u Zadru oko 1400. godine i umro je u Bitettu 27. travnja 1496.

Bl. Jakov Zadranin u dokumentima je zapisan kao Ilirski (Illyricus), Zadranin (a Jadera, di Zara), Slaven (Schiavone), Dalmatinac i sl. U kasnijoj talijanskoj literaturi prevladava „da Bitetto“, gradić u kojem je živio i umro. Međutim, svi se životopisci slažu da je bio Hrvat, čak su mu zapisali ime roditelja: Leonardo i Beatrica (Blaženka) Varindjec.
 
Kao mladić stupio je u Franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Nije bio svećenik, već redovnik.
 
Kada je 1438. godine kustos (zamjenik provincijala) trebao poći na generalni kapitul Reda, Jakov ga je pratio i nakon kapitula zaželio ostati u Provinciji sv. Nikole biskupa (Bari). 
 
Živio je u raznim samostanima, bio je čovjek molitve i marljiv u svojim svakodnevnim poslovima. Bio je osobito pobožan, vršio pokornička djela i predavao se dugotrajnoj molitvi i kontemplaciji, pa je više puta padao u vjerske zanose (ekstaze). Godine 1482. za vrijeme epidemije kuge, pokazao je veliku ljubav i uslužnost prema bolesnicima zaraženima kugom. Umro je dana 27. travnja 1490. godine u samostanu u Bitettu, nedaleko od Barija.
 
Narod ga je i za života i nakon smrti smatrao svecem i odmah su mu počeli iskazivati štovanje i zazivati ga u svojim molitvama. Sagrađena je posebna kapela u kojoj se čuva njegovo neraspadnuto tijelo. Od 1505. javno je štovan, a 1700. i službeno je proglašen blaženim.
 
Godine 1990. završen je dijacezanski postupak za njegovu kanonizaciju i spisi su predani Kongregaciji za proglašenje svetih. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red.
 
Papa Leon XIII. dopustio je njegovo štovanje i u Zadarskoj nadbiskupiji, a najnoviji Časoslov i Misal franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja donosi tekstove za liturgijsko štovanje bl. Jakova. 
 
Zadarski vjernici sve ga više otkrivaju kao svoga zagovornika. Slavi se u zadarskoj crkvi sv. Frane, gdje su vjernici Bitetta 1989. godine donijeli njegovu sliku i relikvije.
 

Solinski mučenici

Kršćanstvo u Dalmaciji prisutno je još od apostolskih vremena. U Iliriku je uspješno djelovao sv. Eleuterije Ilir, ubijen zajedno sa svojom majkom Antijom godine 140.

Dokumenti govore i o misionarskom djelovanju sv. Venancija u drugoj polovini 3. stoljeća. Iz tog vremena je i spomen sv. Feliksa iz Salone, koji je umro mučeničkom smrću 299. godine. Moći mu se čuvaju u Martaini u Apuliji. Od toga doba postoji organizirana crkva sa svojim svećenstvom, biskupima i mučenicima.

Sv. Dujam je, zahvaljujući Venancijevim predradnjama, organizirao biskupiju u Saloni. Umro je mučeničkom smrću 304. godine, zajedno s Anastazijem (Stašom), Mavrom Solinskim, Asterijem, Antiohijanom, Gajanom, Pavlinijanom, Septimijem i Telijem.

Oko 614. godine, nakon što su Avari razorili Salonu, biskupija se gasi. Za cara Heraklija biskupija je obnovljena, ali sa sjedištem u Splitu.

Opat Martin prenio je godine 641. u Rim, po nalogu pape Ivana IV. (Dalmatinca iz Salone), dio relikvija desetero dalmatinskih i istarskih ranokršćanskih mučenika. Te su relikvije bile pohranjene u Saloni pa prenesene u Split kako ih ne bi oskvrnuli pridošli poganski Hrvati.

Riječ je o ostatcima suknara Anastazija, biskupa Mavra Solinskog, Dujma i Venancija, prezbitera Asterija (Zvjezdana), vojnika Antiohijana, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija. Tamo su položene u kapelu sv. Venancija, kraj krstionice u sklopu Lateranske bazilike i prikazani na mozaiku.