Kako se sv. Terezija borila sa osjećajem usamljenosti

Sveta Terezija u djetinjstvu je teško stjecala prijateljstva.
Autor: aleteia.org/laudato.hr/D.R. Photo: aleteia.org utorak, 01. listopada 2019. u 11:54

Roditelji žele da njihova djeca imaju ugodno djetinjstvo ispunjeno snažnim prijateljstvima koja pomažu da se njihova djeca osjećaju voljena i cijenjena. Ipak, svako dijete ne sklapa lako prijateljstva, što može ostaviti negativne posljedice.

Sveta Terezija iz Lisieuxa bila je sramežljivo dijete koje je odraslo u Francuskoj u 19. stoljeću. I dok je uživala u vremenu provedenom sa sestrama i rođacima, u doticaju s vršnjacima nije stjecala puno prijatelja.

Terezija nije bila poput većine djece. U svojoj knjizi "Povijest jedne duše" piše kako se u slobodno vrijeme često prepuštala ozbiljnim razmišljanjima, gledajući iz daljine svoje vršnjake kako se igraju.

Kad bi se pokušala sprijateljiti s nekim to nije uvijek išlo baš onako kako bi planirala.

- U to vrijeme sam imala dvije prijateljice mojih godina. Ali kako su površna srca tih stvorenja! Jedna od njih morala je biti kod kuće nekoliko mjeseci. Dok je nije bilo često sam razmišljala o njoj, a kad bi se vratila pokazivala bi joj koliko mi je drago da je opet vidim. Međutim, sve što sam dobila zauzvrat bio je pogled ravnodušnosti - moje prijateljstvo nije bilo cijenjeno. To sam doživjela s oduševljenjem pa nisam više tražila nakolnosti koja bi se pokazala nedosljednom."

Ponekad je to svetu Tereziju vodilo do osjećaja usamljenosti, ali u svojoj usamljenosti znala je da postoji jedan prijatelj na kojeg uvijek može računati.

- Bila sam tako sramežljiva. Nisam imala posebnog prijatelja s kojim sam mogla provesti toliko sati poput svojih vršnjaka. Stoga sam radila u tišini, a zatim, kako me nitko ne bi primijetio, otišla bi u kapelu dok me tata ne bi potražio. Tamo sam pronašla svoju utjehu - ta nije li Isus jedini moj prijatelj? Njemu sam mogla otvoriti svoje srce, dok bi me umarali razgovori s ljudima pa čak i o svetim stvarima. Istina je da sam se u tim periodima usamljenosti ponekad osjećala tužno, ali često sam se tješila ponavljajući redak prekrasne pjesme koju me je otac naučio: „Vrijeme je tvoja barka, a ne tvoje prebivalište.“ Te su mi riječi vratile hrabrost, pa čak i sada kada sam nadrasla mnoge pobožne dojmove iz djetinjstva, simbol broda me uvijek oduševljava i pomaže mi da podnesem progonstvo ovog života.

Ova mala priča iz života Svete Terezije podsjeća nas da nikada nismo istinski sami. Mogli bismo osjetiti onu oštru bol usamljenosti koju napuštaju naša obitelj i prijatelji, ali dobra je vijest da nam je Isusovo prijateljstvo uvijek otvoreno. On možda neće moći igrati igre s nama, ali može razgovarati s našom dušom i dati nam mir koji nikad neće završiti.

Ako se osjećate usamljeno ili ako je vaše dijete razočarano zbog nedostatka svojih prijatelja, obratite se Isusu koji nas nikada neće iznevjeriti. Što više razvijemo to prijateljstvo, to ćemo biti sigurniji u sebe. Nećemo ovisiti o drugima za našu najveću sreću i shvatit ćemo da prijatelji, čak i dobri, nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti našu želju za ljubavlju. Prijatelji nam mogu pomoći da podnesemo teškoće života, ali na kraju naše konačno povjerenje treba biti u Boga, našeg najboljeg i najvjernijeg prijatelja od svih.

 

Da biste komentirali, prijavite se.