Ljubav koja uvijek zove
U ovim vremenima otuđenosti, osamljenosti i izgubljenih vrijednosti, sve više ima onih koji gledaju u budućnost sa strahom. Strah je strateško sredstvo za upravljanje ljudima.
Nije to slučajno! Sve je to dio plana, kako čovjeka blokirati jer strah nije pokretač misli, nego blokira sve aktivnosti. Nije slučajno, da u Svetom pismu na 365 mjesta stoji „ne bojte se“!
Poruka je to našega Isusa, koji je znao, kad je odlazio svome Ocu, kako će nas Sotona plašiti. Znajući koliko je Sotona jaka, nakon Uznesenja na Nebo, poslao nam je zaštitnika i branitelja Duha Svetoga, ljubav koja živi u nama i pomoć u svakom trenutku našega života. Naše tijelo pretvorio je u Hram Duha Svetoga. Primili smo veliku moć i zaštitu a većina to ne raspoznaje i neprimjereno se odnosi prema svome tijelu. Traži se ljubav izvanjska dok je vrelo ljubavi u nama a da toga nismo ni svjesni. Nismo toga svjesni jer premalo slušamo Božju riječ i premalo volimo svoje tijelo, koje nije stvoreno samo za užitke, nego je Hram Duha Svetoga.
Sam Bog, boravi u nama a mi to ne osjećamo i ne koristimo njegovu ljubav i snagu u svakodnevnom životu. On je vječna ljubav, koja nas uvijek iznova zove, a mi to ne osjećamo, nego lutamo i tražimo izvanjsku ljubav, koja je varljiva i lažna, nepostojeća i nedostatna i zato mnogi pate, jer neprestano traže ljubav a ne nalaze je. Slijepci su pored vlastitih očiju.
Vremena u kojima živimo, ispunjena su relativizmom i prekomjernom slobodom svih razmjera ponašanja. Gubi se svaki sram, promiče se kontracepcija, ubojstvo nerođene djece, razvoda braka, blud, njeguje se hedonizam i odbacuje se patnja. Promiče se sloboda uživanja u svim zadovoljstvima i negiranje grijeha. Potiče nas se na grijeh, jer bez obzira na naše grijehe, Bog nas čeka raširenih ruku, pa zašto da se onda sustežemo od grijeha. Sve su to Đavolje zamke, laži i njegove intrige, kako bi nam uzeo Dušu i vječni život.
Život bez Boga nije moguć i svi užici koji se nude, ne usrećuju čovjeka, nego ga prizemljuju. Što se čovjek više udaljuje od Boga, više je osamljen i život mu je besmislen. Svi ti užici, kojima se čovjek prepušta, samo su prolazni trenuci, iza kojih nastupa praznina, život bez cilja i nade. Stoga moramo paziti, da što manje griješimo, jer svaki nas grijeh, odvaja od Boga. Čovjek koji stalno griješi, ne slijedi Boga, nego ide u suprotnom smjeru od Njega. Sam grijeh, puno obećava, malo daje a u konačnici sve uzme pa i vječni život ako smo raskajani griješnici.
Rođeni smo za život u izobilju, da živimo u slobodi, ljubavi, zajedništvu i nadi u vječni život. Život gdje odbacujemo Boga i ne želimo ga nasljedovati, gubitak je sreće i smisla života. Mnogi danas, uz sva materijalna dobra i ovoživotne užitke, ne osjećaju ljubav i gube smisao života. Samo je Bog ljubav koja uvijek zove. Oni, koji se odazovu i svoje breme života ponesu, imati će smisao života i nadu u vječni život.
