Mala kateheza o vjeri ili kako su Bog i čovjek počeli komunicirati?

Sve je počelo od Riječi. Proslov Ivanovog evanđelja počinje upravo time: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Iako je potreban određeni teološki hod za razumijevanje konteksta ove rečenice, neosporna je činjenica da je Bog Ljubav koja komunicira, daje, ona ne može ostati zatvorena u sebe. To je Ljubav koja stvara, pršti od punine koja se želi umnožiti dijeljenjem, stvaranjem onih kojima će se dijeliti, darivati. I tu počinje priča o Božjoj želji da stvori čovjeka.

Najprije se dogodila Objava

U Poslanici Hebrejima čitamo: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane progovori i nama u Sinu“ (Heb 1,1-2). I doista, cijeli Stari zavjet pokazuje postupnu Božju objavu kroz geste i riječi, a najviše kroz velika djela koja je učinio Izabranom narodu; od Saveza s Noom, Abrahamom, Mojsijem, do Deset zapovijedi, prelaska preko Crvenog mora i ulaska u Obećanu zemlju. A, kada je u srcu naroda pripravio put za Mesijin dolazak, tada je Bog progovorio u Sinu, Isusu Kristu. Tako je Božja riječ postala Čovjekom, s vlastitom naravi, nacionalnošću, kulturom, jezikom, tradicijom. Konstitucija o Objavi Drugoga vatikanskog sabora „Dei Verbum“ (br. 2) kaže da „nevidljivi Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, pozivajući ih u zajedništvo sa sobom, da ih u njemu prigrli.“ Bog nam je darovan. Bog je Ljubav koja se željela otkriti, jer slobodna i prava ljubav takvom postaje kad je javna, spoznata, dohvatljiva. Možemo ga spoznati dvostrukim putem: kao Stvoritelja u svemu stvorenome, a kruna stvaranja je čovjek (o čemu posebno govori Psalam 8), te u vjeri kao Spasitelja, po Riječi izgovorenoj, zapisanoj i svjedočenoj.

Nakon Objave slijedi vjera

Konstitucija „Dei Verbum“ (br. 5) nastavlja: „Bogu objavitelju treba odgovoriti 'poslušnom vjerom' (Rim 16,26; usp. Rim 1,6; 2 Kor 10,5-6) kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje 'bogu objavitelju potpuno i dano služenje uma i volje' i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne 'svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini.' A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima.“ Ili, drugačije rečeno, biti od Boga stvoren prvi je dar što ga čovjek dobiva. No, nakon stvaranja Bog nije nezainteresiran za čovjeka. Naprotiv, želi s njime komunicirati, učiti ga da i on dijeli ljubav s drugima i drugima. Isto tako, želi ga naučiti da postoji jedan izvor iz kojega je došao, da nije tek slučajan proizvod, već željeno biće. I ta Božja želja da komunicira s nama stoji s one strane vrata vjere koja se otvaraju s naše strane. Vjera počinje Božjim kucanjem na našu svijest o postojanju – to je milosni dar, a nastavlja se otvaranjem tih vrata kako bismo svoga Stvoritelja pustili u svoj život. I tu počinje susret, razgovor.  S milošću možemo surađivati. Tada ćemo odgovoriti na Objavu, povjerovati. Teološki ukratko rečeno, dogodit će se susret Bogomdane riječi (objava) i Bogudane riječi (vjera).

Što je vjera?

Papa Benedikt XVI. u listopadu je počeo kateheze o vjeri. U jednoj od njih rekao je: „Vjera nije puki čovjekov intelektualni pristanak uz pojedine istine o Bogu; to je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan "Ti" koji mi daje nadu i pouzdanje. Sigurno da to prianjanje uz Boga nije lišeno sadržaja: njime smo svjesni da nam se sam Bog pokazao u Kristu, dao je vidjeti svoje lice i postao stvarno blizak svakome od nas.“ Poslušnost vjere u ovom kontekstu znači „slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njezinu istinitost jamči Bog, koji je sam Istina“, napominje Katekizam Katoličke Crkve i podsjeća nas na Abrahama, „oca svih vjerujućih“ i Djevicu Mariju u kojoj se poslušnost vjere najsavršenije ostvarila. Koliko je Bog u kojega vjerujemo i kojem vjerujemo poseban, Sveti Otac sažima ovako: „Otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova, Bog se spušta sve do našeg čovještva da ga ponovno vrati sebi, da ga uzdigne u svoje visine. Vjera znači vjerovati u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovim opakošću, pred zlom i smrću, već je kadra preobraziti svaki oblik ropstva, dajući mogućnost spasenja. Imati vjere, dakle, znači susresti taj "Ti", Boga, koji mi pomaže i daje mi obećanje neuništive ljubavi koja ne samo da teži vječnosti, već je i daje; imati vjere znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima može osjećati sigurnim u krilu svoje majke.“

Zašto i kako vjerovati?

Crkva nas uči da je vjera milosni dar. No, istodobno je ona i slobodni osobni čin, jer traži slobodan pristanak uz sadržaj koji nam je ponuđen. Kao osobni čin, nosi obilježje svakoga od nas. Zato u vjeri nema „prepisivanja“, već do izražaja dolazi vlastita osobnost u komunikaciji s Bogom. Različiti su načini, ali jedan je sadržaj – zajednički svima. Iako je dar, ona traži neprestanu suradnju. Potrebno je hraniti se Onim u kojega vjerujemo. Tako ćemo uvijek biti povezani s Njim, a On će preko nas biti trajno prisutan u svijetu, jer u Onoga kojega blagujemo u euharistiji, i mi se ucjepljujemo i postajemo mu slični. Vjera nam donosi i jedan veliki dobitak, nalik na pogled u vječni život kroz odškrinuta vrata. Sv. Bazilije Veliki i Toma Akvinski to su znali jednostavno izreći: „Dok sada motrimo blagoslove vjere kao u kakvom zrcalu, čini nam se kao da već posjedujemo one divne stvarnosti za koje nam naša vjera pruža jamstvo da ćemo ih jednog dana uživati.“ S pravom će se mnogi pitati u kakvom su odnosu vjera i razum u ovom procesu? Enciklika pape Ivana Pavla II. „Fides et ratio – Vjera i razum“ (1998.) na poseban način govori o razumu pred tajnom vjere. Podsjeća nas da Objavu prate znakovi koji su prilagođeni spoznaji svih, „razlozi vjerodostojnosti koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije nipošto slijep pokret duha.“ Ti su znaci Kristova čudesa, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost. Vjera traži razumijevanje, a Katekizam tu misao proširuje ističući da „tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je On objavio“ (KKC, 158). Vjera je nužna za spasenje, jer je Krist s neba sišao radi nas i radi našega spasenja. No, iako naglašavamo da je vjera slobodan osobni čin, ona ima i dimenziju zajedništva. Vjera se prima od drugih i prenosi drugima. Budući da nam je sadržaj vjere isti, onda smo tim istim – Bogom – svi povezani u veliku zajednicu, što konkretno dolazi do izražaja u Euharistiji kada blagujemo s jednoga Kruha – svi, toliko različiti, a za-jedno u Kristu. No, da vjera ne bi ostala samo apstraktni pojam, pomažu nam formule. Pritom valja napomenuti da smo pozvani promišljati stvarnosti koje te formule izražavaju. Za sv. Tomu je to jasno: „Vjernikov čin (vjere) ne zastaje na izrečenom, nego dostiže (izrečenu) stvarnost.“ Katekizam još pojašanjava da nam te formule „omogućuju da vjeru izrazimo, da je prenosimo, da je u zajednici slavimo, da je usvajamo i sve više od nje živimo.“ Osnovna formula vjere je Apostolsko vjerovanje, dok je proširena Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Obje zaslužuju našu pozornost u Godini vjere, kako nam njihovo izgovaranje ne bi postalo tek prazan govor i ponavljanje nepoznatih riječi. No, o tome više u sljedećim nastavcima ove rubrike!