O svecu cijelog svijeta - 2. dio

Proučavajući pisana djela sv. Antuna, mogli bismo rekonstruirati karakter Antunove doktrine, koja, stavljajući po strani spekulacije, u sebi nosi u potpunosti serafski karakter što je potpuno u skladu s duhom i idealom sv. Franje.
Autor: fra Mate Bašić/Laudato/A.L. Photo: youtube.com/Laudato utorak, 28. travnja 2015. u 10:13

Antun je posjedovao sve osobine koje karakteriziraju rječitog propovjednika: njegova je dikcija bila jasna i izražajna, svojim licem je osvajao, posjedovao je ogromnu memoriju i izvanrednu učenost, a s nebesa mu je darovan duh proroštva i izvrstan dar čudotvornosti. Sa žarom apostola Antun je pokrenuo reformu moralnosti svoga vremena i to kroz borbu protiv poroka luksuza, pohlepe i tiranije. Bio je također borac protiv hereza onog vremena od kojih su najpoznatije bile one katara, patarena i albigenza.

Žar s kojim se Antun borio protiv hereza donio mu je naslov Malleus hereticorum. Njegov je govor bio otvoren i iskren prema svima bez obzira na stalež, bilo da je bilo riječi o bogatima ili siromašnima, feudalcima ili kmetovima.

Nakon što je bio gvardijan u Le Puyu od 1224. godine, nalazimo Antuna 1226. godine kao provincijalnog ministra u pokrajini Limousin.

Nakon smrti svetog Franje, 3. listopada 1226. godine, Antun se vratio u Italiju. Njegov put ga je vodio kroz La Provenceu.

Ubrzo nakon povratka u Italiju, Antun je izabran za provincijalnog ministra u Emiliji. No, kako bi se više posvetio propovijedanju Antun podnosi ostavku na Generalnom kapitulu u Asizu, 30. svibnja 1230. godine te se povlači u samostan u Padovu koji je sam osnovao.

Poznato nam je svjedočanstvo iz 1231. godine prema kojemu je masa od preko 30 000 ljudi došla slušati propovijed sv. Antuna. Njegove su propovijedi bile usmjerene protiv mržnje i neprijateljstva, a njegovi su napori u tome okrunjeni vijencem slave.

Antun se nije isticao samo po svojim čudima već je njegova popularnost bila izgrađena i po njegovim slavnim propovijedima te su one na osobit način bile obilježene govorom protiv tri tvrdokorna poroka onoga društva, a to su bili luksuz, pohlepa i tiranija.

Krajem korizme 1231. godine, Antun se  povukao u Camposanpiero koji se nalazio u blizini Padove gdje ga je, nakon kratkog vremena, zadesila teška bolest te je ubrzo prebačen u Vercelli gdje je u dobi od trideset i šest godina umro, 13. lipnja 1231. godine. Antun – Ferdinand Padovanski živio je prvih petnaest godina života sa svojim roditeljima, nakon toga je deset godina živio kao kanonik svetog Augustina te je svoj život zadnjih jedanaest godina proveo kao franjevac posvetivši se življenju po duhu i idealu sv. Franje iz Asiza.  

Odmah nakon njegove smrti započet je najbrži postupak kanonizacije tako da je već iduće godine, papa Grgur IX, čvrsto uvjeren u Antunovu svetost, proglasio Antuna svetim na Duhove, 30. svibnja 1232. godine. Isti je papa osobno poznavao ovog sveca cijeloga svijeta te je nakon što je čuo jednu od Antunovih propovijedi u Rimu počastio Antuna naslovom Arca Testamenti. Naslov koji po Grguru IX. nosi sv. Antun doista je opravdan jer je Antun to dokazao i svojim stvaralačkim radom, budući da je u Montpellieru 1224. godine napisao Expositio in Psalmos, a u Padovi je od 1229. do 1230. godine napisao Sermones de tempore, i Sermoness de Sanctis.

Osim ovih djela u kojima se jasno vidi da je Antun kovčeg zavjetni, svetac je napisao i prvu realnu konkordanciju Biblije pod naslovom Concordantia morales VII.

(Nastavit će se...)

 

Da biste komentirali, prijavite se.