O svecu cijelog svijeta - 3. dio

Prema članku fra Arhanđela Brkovića, Sv. Anto i anđeli.
Autor: fra Mate Bašić/Laudato/A.L. Photo: medjugorje-info.com utorak, 05. svibnja 2015. u 17:11

Svaki katolik, svaki kršćanin zna, da su anđeli nebeski dusi, čista bića, koja je Bog stvorio, da žive i postoje neujedinjeni s tijelom.

Sveto nas Pismo i Predaja uče, kako se ti nebeski dusi dijele u tri hijerarhije, od kojih svaka ima po tri zbora. Tako ti anđeoski zborovi ili korovi prema svojoj službi, prema časti, što ju obnašaju, i prema posebnom svom zvanju sačinjavaju onaj divni skup „nebeske vojske“, koja se kreće po zapovijedi vječne Riječi i onaj zanosni sklad, koji se neprestano preporađa u vječnom,  te dan i noć opetuje pred presvetim Trojstvom: „Svet, svet, svet je Gospodin Bog nad vojskama.“

Vjera nas također uči, da su ti slobodom obdareni nebeski dusi bili podvrgnuti kušnji.

Iznevjerio se tako Lucifer i s njim jedan dio anđela, te tako nastade pakao, da ih u sebe primi. „Nastade; veli apostol sv. Ivan, velika bitka na nebu. Mihovil se sa svojim anđelima borio protiv zmaja i njegove družine. Zmaj biva pobijeđen, i ti buntovni dusi za vijeke izgubiše svoje mjesto u raju.“

Ali zlo nije moglo nadvisiti nakane vječne Mudrosti ni uništiti osnove Boga višnjega, Čovjeka koji je stvoren i pozvan, da na nebu zauzme mjesto, koje je ostalo prazno, zbog pada buntovnih duhova. Čovjek se sastoji iz tijela, duha i duše, pa premda je u tom pogledu niži od anđela, koji je čisti duh, mora ipak biti njegov brat i subaštinik.

No i čovjek će potaknut zavidnim nečistim duhom, prekršiti volju Božju, na što će Bog opet doći kao milosrdni pastir, ostavivši na gori svojih osamdeset i devet ovaca, koje mu se ne iznevjeriše, tj. anđele na nebu, kako to lijepo smatra Sv. Grgur, da bi potražio siromašnu ljudsku narav, tu u pustinji svjetskoj zabludjelu ovcu. Tako crkveni oci i naučitelji jednodušno svjedoče, da je čovjek predodređen da zauzme mjesto paloga anđela. To između ostalih ovim riječima jasno potvrđuje Sv. Izidor: „Broj dobrih anđela, koji se je umanjio padom zlih duhova, popunit će se samo Bogu poznatim brojem odabranika.“

Od tada će se svetost ljudska već na ovoj zemlji morati bratimiti sa svetošću anđeoskom; udruživati se kao obiteljskim svezama i počinjati na zemlji onaj isti život, koji se ovjekovječuje na nebu: Et erunt sicut angeli in coelisi bit će kao anđeli na nebu. Od tada će odabranici Božji prema mjeri milosti i dobara od njih primljenih množiti kreposti tih anđela, u čije će društvo morati jednom stupiti. Služba nebeskih duhova biti će dio dužnosti odabranika Božjih na zemlji; ovi će se potonji moći nazvati vidljivim ili ljudskim anđelima.

To je istinito za sve svece. O nekim se ipak može reći, da se je ta sličnost njihova moralnoga značaja i njihove uloge s anđeoskim dusima na osobiti način potvrdila. S toga gledišta Sv. Antun između svih zaslužuje posebno promatranje. Neka svatko, uistinu, prouči njegov život, povijest njegovih čudesa i njegova štovanja, pa će ne samo vidjeti, da je živio pravim anđeoskim životom, da se odlikovao krepostima anđeoskih duhova: poniznošću, posvemašnom poslušnošću, odcjepljenjem od svega, što nije Bog, nepovrijeđenom čistoćom, užarenom ljubavlju, osobitom revnošću za slavom Božjom, — nego će se također još uvjeriti, da je on svojim uplivom i djelovanjem, svojim dobročinstvima i čudesima, svojim svojstvima i povlasticama bio doista živa i vjerna slika blaženih duhova.

To ćemo ukratko ovdje razjasniti, te molimo Boga, da ovi redci dodaju još koju riječ besmrtnoj povijesti Padovanskoga Čudotvorca i novu notu pjesme zahvalnice, koja se k njemu diže iz svih krajeva svijeta.

Prvu anđeosku hijerarhiju sačinjavaju Serafini, Kerubini i Prijestolja.

Bog otkriva tim knezovima svoga nebeskoga dvora svoju ljubav, svoju mudrost i moć, koju razmatraju; dopušta im, da na neki način prodru i u samu njegovu bit; zato se i zovu ti blaženi dusi anđelima razmatračima.

Povlastica je Serafina, da žive od ljubavi u samom Bogu, koji je ljubav: Deus caritas est. Oni u Bogu crpe ljubav, i njihova se neugasiva žeđ da ljube, da ljube još, da ljube bez prestanka, podržava pred bezdanim jazom božanske ljubavi. Ta ljubav istodobno ovjekovječuje njihovu opojenost i nadahnjuje im one pjesme, koje se uvijek ponavljaju u nebeskom ushićenju.

Njihova je zadaća, da tu ljubav, kojom su prožeti i ožareni objavljuju najprije drugim anđeoskim redovima, a onda ljudina. Ako je Isus, utjelovljena Riječ, „očovječena ljubav“, došao postaviti oganj; tada je Antun Padovanski Serafin u svojim odnosima s Isusom! On se prijateljski razgovara s Riječju Božjom, koja mu se ukazuje i pohađa ga u čarobnoj slici malenoga djetića. Između ovog sveca i Boga postoji prijateljstvo, kakvo se rijetko kada viđalo između stvora i Stvoritelja. Isus je u njegovu naručaju, grli ga svojim rukama i gleda ljubaznim pogledom; svojom svemoćnom rukom miluje lice svoga anđeoskoga prijatelja; njegovi se prsti dotiču, usnica svetačkih i siju po njima one ognjene, one ljubazne riječi, koje će sveti propovjednik ići kazivati sinovima ljudskim. I Antun svome miljeniku vraća svoju ljubav; klanja mu se, motri ga i grli. Njihove se duše izlijevaju, srca im se izmjenjuju ili se čine, da žive jedno od drugoga. To je nepojmljivi zanos, to je ushićenost, to je skoro nebo u ovoj suznoj dolini.

Ali kad tko ljubi Boga, hoće biti sličan onomu, koga ljubi; ljubi ga ljubavlju, koja se, kao i božanska ljubav, izljeva, predaje, objavljuje. Takva je u ostalom dužnost Serafina, a takva je bila i služba Padovanskoga Čudotvorca.

Da, on je ljubio duše onom ljubavlju, kojom ga je Isus prema njima nadahnuo, onom ljubavlju, kojom je on sam ljubio svojega Isusa. Sv. Pavao govoraše, da ga nijedan stvor ne može rastaviti od ljubavi Isusa Krista. Antun Padovanski, kad se radi o dušama, prezire sve poteškoće, prkosi svim pogibeljima. Glad, žeđ, umor, neugodnosti vremena, lukavštine ili prijetnje, nehajstvo ili bezbožnost, pogibelji ili stavljene mu zamke, ništa ga ne plaši, ništa ne zaustavlja. Duše očekuju istinu i spas; to je dosta. Tko će dakle apostola vratiti natrag? Koje će se tako jake zapreke suprotstaviti njegovoj želji? Ima li dakle za ljubav štogod nemoguće, teško? Ništa. Ljubav drži, da joj je sve dopušteno: ona može sve što hoće: velike vode bijeda ne mogu ugasiti njezina žara, niti rijeke ugušiti njezina plamena. Ona moli, zaklinje, zapovijeda nebu, zemlji, počelima, stvorovima; a njoj u prilog narav odstupa od svojih zakona, zato i Antun sije na sve strane čudesa, da u srcu naroda raspiri ljubav.

Drugom anđeoskomu zboru pripada promatranje božanske mudrosti i proročka nam ih viđenja predstavljaju, kako si svojim krilima prekrivaju lice pred sjajnim jazom vječne mudrosti. Njezine su im tajne otkrivene, ali ostaju ipak neiscrpljive, te su tako nepojmljive u svom prvom počelu, Bogu. Služba je Kerubina, da postepeno nižim hijerarhijama, a odatle ljudima pružaju svjetlo, što ga oni crpe iz toga najvišega vrela.

I Antun je Padovanski izbliza vidio tu mudrost Božju; vidio ju je u svomu najsavršenijem izrazu, u onoj utjelovljenoj Riječi koja je svjetlo za svakoga čovjeka dolazećega na ovaj svijet, koja nam se je, veli Sv. Ivan, „ukazala puna milosti i istine“. Osobito je bio odlikovan time, što se je razgovarao s tom Očevom mudrošću, s Onim, »po kome je sve postalo i bez kojega nije ništa postalo što je postalo«. On je prislonio svoje čelo na ono čelo utjelovljene Riječi, koje sadržava znanost bezbrojnih vjekova. On je čitao u onom pogledu, za koji nije ništa sakriveno i pred kojim budućnost nije tajna. On je čuo glas one riječi, koja daje ime svakomu stvoru i kojoj svaki stvor odgovora. Primio je iz usta njegovih tajnu one znanosti, koja čini svece. Onu prosvijetljenu koju Kerubini primaju od Riječi sakrivene u Bogu, Antun je to otkrio u istoj Riječi izraženoj, „očovječenoj“, utjelovljenoj, postaloj malim djetićem.

Antun je za svoje suvremenike, za svoj vijek, za Crkvu bio Kerubin, koji rasvjetljuje.

Tako se jednoga dana, Grgur IX. naslađivao slušajući govornika, pa zadivljen njegovim poznavanjem Svetoga pisma, nazvao Antuna Škrinjom Zavjeta - Arca Testamenti. Na drugim ga mjestima radi njegove ljubavi za istinom, koju je branio i zbog trajnih borbi protiv hereza, koje je pobijao, nazvaše Maljem Krivovjernika - Malleus Hereticorum. On u Crkvi Božjoj zauzima odlično mjesto uz naučitelje: In medio ecclesiae aperuit os eius; pa je tako službeno dobio taj naslov 1946. kada ga je papa Pio XII. proglasio naučiteljem.

Prijestolja (tako ih naziva sv. Pavao) sačinjavaju treći zbor prve anđeoske hijerarhije.

Božanska je moć predmet njihova promatranja.

Oni imaju tu povlasticu, da u svom ushićenju naziru visine, do kojih se ta moć može uzdignuti, odnosno, dubine, koje može prekriti, širinu, koju može obuhvatiti, duljinu, koju može dosegnuti, nova čudesa, što ih može učiniti. Ne poimaju dakako neizmjerne sposobnosti prvoga uzroka — Boga, ni njegove stvarateljske tajne (jer sam Bog može sebe potpuno spoznati i razumjeti), oni u stvorovima i počelima (elementima), kojima se mi služimo, te koja su nam povjerena, da ih proučavamo, poznaju sakrivene uzroke, koji za nas ostaju neshvatljivi, te samo iz njihovih učinaka učenjaci dolaze do nekih novih otkrića.

Oni s tom moću, koju promatraju u njezinu izvoru te kojom su prožeti, objavljuju drugim anđeoskim zborovima vrhovne naloge božanstva.

I Antun je na zemlji u Riječi promatrao tu moć, koju Prijestolja promatraju na nebu u Bogu. On ima u svom naručaju Onoga, koji je alfa i omega, početak i svršetak. On je u Djetetu-Bogu gledao tu moć, kad se kao prijatelj s prijateljem s njime razgovarao. On je „unišao u moći Gospodnje“, a po primjeru nebeskih Prijestolja objavljivao je oko sebe tu moć, koju je bio primio u svojim odnosima s utjelovljenom Riječju.

Ljudi su čuli njegovu vatrenu i neodoljivu riječ, koja ih je preobrazila. Trebalo bi se vratiti u prvo doba kršćanstva, kako bi se pronašlo onakvo oduševljenje i polet za pokorom, kakvo je on pobuđivao u narodima. Kad bi Antun propovijedao, pišu njegovi hagiografi, sav bi narod plakao; jecanje i naricanje grešnika nadglasavahu njegov glas; svećenici tada nisu stizali sve te mase ispovjediti i odrješiti sve raskajane pokornike. Viđalo se, kako svjetovnjaci ostavljaju prolazne naslade, a natječu se u pokori; lopovi hrpimice povraćahu plodove svoje krađe! Zloglasne žene javno iskahu oproštenje za svoje neuredno življenje. Često je Padovanski Čudotvorac zapovijedao tjelesnoj smrti: često je govorio mrtvacima: „Ustajte u ime Isusa Krista“ i oni su se dizali. A tko bi izbrojio sve one, koje je on duhovno uskrisio, što je zahtijevalo još veću moć?

(Nastavit će se...)


 

Da biste komentirali, prijavite se.