O svecu cijelog svijeta – 5. dio

Počevši od istočnoga grijeha, pa sve do današnjega dana pa sve do konca svijeta ovaj je svijet kao jedno ogromno bojno polje, na kojem stoje jedna nasuprot drugoj dvije protivne vojske, na kojem dvije vijekom neprispodobive kraljevine vode rat, gdje dva nepomirljivo podijeljena grada nastoje jedan drugoga uništiti. S jedne je strane vojska Božja, kraljevstvo Kristovo, grad Božji, a s druge vojska Luciferova, kraljevstvo vražje, pakleni grad.

Boj je među ta dva grada trajao kroz sve vjekove bez primirja i počinka i neprestano će trajati do konca svijeta. Taj će se gorostasni dvoboj svršiti istom na koncu vječnosti konačnom pobjedom Isusa Krista; jer se imenu Isusovu mora milom ili silom pokloniti svako koljeno na nebu, zemlji i podzemlju. Ima međutim tijekom vjekova dosta puta trenutaka, kad se podvostruči žestina boraca, kad se boj bije većim bijesom, kad se jarost paklene vojske poveća i žešće iskipi; ima vremena, kod sotona, da obrani svoju stvar, razvije sva sredstva svoga palog genija, svoje tvrdoglavosti i dvojne smjelosti.

Posve je očito, da mi danas živimo u jednom od tih strašnih perioda. Čete, što ih prokleti anđeo skuplja i uređuje, da se dignu protiv grada Božjega, pomoćna i odabrana vojska, u koju on stavlja svoju nadu i na kojoj temelji svoje osvetne osnove, to su današnja tajna društva.

Slobodno zidarstvo, masonerija, različite organizacije i ideologije, to su u istinu remek-djela njegove lukavštine, zadnja riječ njegove ohole besramnosti; to je doista najbezbožnije i najpobjedonosnije oruđe vlasti i tiranstva, što ga je ikada znao iznaći, da proširi svoje kraljevstvo i pokuša podjarmiti napokon svijet.

Nije se zadovoljio pomoću toga slobodnoga zidarstva i drugih ideologija razviti nad svijetom zastavu prevrata, uzdrmati prijestolja i porušiti žrtvenike; nije mu bilo dosta njime tijesno stegnuti vlade i narode u ogromnu mrežu mračnih spletaka, neiskazivih urota, tajne i zločinačke vlasti; on je osobito tim slobodnim zidarstvom i različitim ideologijama u sjeni ustanovio svoju đavolsku crkvu, koja se u svem protivi Crkvi Isusa Krista. Štovanju Boga-Čovjeka on odsele suprotstavlja svoje štovanje, te je učinio, da mu se po cijeloj kugli zemaljskoj u ložama osobno i upravno klanjaju zaslijepljeni ljudi.

To je živa istina, ma kako se ona strašna činila onima, koji su dosada sumnjali o toj tajni, koji su, zatvorivši uši na prokletstva katoličke crkve, jedino slobodno zidarstvo smatrali dobrotvornom udrugom, ili najviše društvom političkih buntovnika.

U ložama, koje su općinstvu više manje poznate, u prostim radionicama, koje sačinjava i napučuje osobito slobodoumna i slobodno živuća svjetina prostačkih slobodnih zidara, nema samo zločinačkih i čisto bezbožnih ljudi, koji su si uzeli za zadaću pokretati prevrate, činiti svetogrđa, a u potrebi i ubojstva, nego ih ima i takvih, koji su se posve predali paklenoj sotoni, Luciferu, i ti se nazivlju luciferijanci, a zadaća im je, da rade tako, ne bi li se obožavao Lucifer, da mu se na kraju svijet klanja. Cijela je ta mračna paklena sljedba uređena tako, da ima i svoga vrhovnoga glavara i druge njemu podčinjene starješine, a svakomu je dodijeljena posebna služba.

Moraju li djeca Crkve Kristove, vojaci grada Božjega drhtati pred tom sotonskom sinagogom, tom paklenom ustrojbom, tim ustankom podzemnih vlasti? Moraju li sinovi hrvatske domovine savijenih ruku gledati da i do njihova ognjišta dopre ta pogubna paklena neman, koja danas moralno i materijalno upropašćuje obitelji, sela i čitave pokrajine? Ne, nego im je sve sile protiv te sljedbe uperiti, da ju odbiju od svoga doma i domovine; moraju svoj pogled obratiti k Padovanskom Čudotvorcu, moraju se povesti za njegovim primjerom, promatrati njegovu nauku, te će se naučiti, kako se imaju držati prama paklenoj sotoni; doznat će, kako će osjetiti njegove pothvate, kako će oboriti na zemlju i njega i njegove pristaše.

Previše bi oduljili, kad bi htjeli navoditi ovdje sva mjesta, na kojim nam povjesničari opisuju borbu sv. Ante sa sotonom, te kako ga pouzdanjem u Boga i molitvom pobjeđuje.

On još kao mladić znakom križa odbija nečistoga duha, koji mu se ukazuje u slici đavolske žene i napastuje ga na korskim stubama lisabonske katedrale. Kad je bio redovnikom u samostanu sv. Križa oslobodi od napada đavolskoga jednoga redovnika. Kao učenik patrijarha Asiškoga tijekom svoga apostolskoga djelovanja neprestano i svagdje otkriva lukavost paklenih duhova i odbija njihove napade. On utišava oluje, što ih podiže neprijatelj Božji, raspršuje i odgoni utvare, pomoću kojih nastoji uznemiriti vjernike ili pomutiti samostanski mir.

Špilje u francuskom gradu Briveu osobito su pozorište njegovih pobjeda nad đavlom. Kad je jedne noći bio dopustio malo počinka svomu trapljenjem umorenomu tijelu, ukaza mu se pakleni neprijatelj, prihvati ga za grkljan i htjede ga zadaviti. Anto se u toj pogibelji ne prestraši, nego se odmah molitvom obrati k bezgrešnoj Djevici, zapjeva svoju obljubljenu pjesmu: O gloriosa Domina — O slavna Gospođo, i na ime Marijino sotona se prestraši, ostavi svoj plijen i dade se u bijeg.

Napokon čudesa, što ih on tvori poslije svoje smrti u prilog svima onima, koji ga zazivaju protiv zasjeda đavolskih, tako su jasna i mnogobrojna, da sv. Bonaventura u pjesmi, što ju sastavi u čast Čudotvorcu, jasno naglašava, da je to osobita slava za sv. Antu: Doemon, lepra fugiunt! — Đavo, guba bjegaju!

Dakle poput Ante Padovanskoga molimo se i uzdajmo u Boga, pa ćemo svladati svoga neprijatelja i njegovo djelo slobodno zidarstvo i druge današnje perfidne ideologije.

Uzdajmo se u Boga, jer ma kako mnogobrojni bili njegovi pristaše i vojnici, sotona ipak ne može djelovati nego samo u uskim granicama, koje se Bogu svidi da mu ih odredi; a Bog na zemlji, u vremenu kao i u vječnosti ima uvijek zadnju riječ, njegova je uvijek pobjeda. To nam je dobro poznato. Crkva, sagrađena na čvrstoj stijeni, nema se ništa bojati valova i oluja, ove se uzalud na nju dižu, jer se vazda o nju razbiju. Sigurna je riječ Onoga, koji ne može prevariti: Non praevalebunt — Neće nadvladati!

Da, umirući Krist na križu, zadao je sotoni neizlječivu ranu; na koncu konca sotona mora milom ili silom odstupiti, savijajući se pred Crkvom, pred papom-kraljem, pred bezgrešnom Djevicom, koja mu je satrla glavu svojom djevičanskom petom.

Molimo, jer ponizna i ustrajna molitva u ujedinjenju s crkvom i njezinim glavarom, u Srcu Isusovu jest usijano gvožđe, koje na čelu bilježi đavla i postiđuje ga; to je gromovni udarac, koji tjera paklenoga neprijatelja do u najskrovitije podzemlje, do u njegovu paklenu tvrđu; to je trublja, koja neprestano navješćuje pobjedu.