Ovo su znakovi pretjerane pobožnosti!

Isus je nekoliko puta upozorio svoje učenike na opasnost prevelike pobožnosti. U Mt 7,21 kaže: 'Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine', nego onaj koji vrši volju Oca moga koji je na nebesima.' Čak je precizirao da će neki vrlo pobožni ljudi biti odbačeni, pa i oni koji u Njegovo ime čine silna djela.

U sljedećem retku sugerira da čak i oni koji s Njime blaguju mogu biti odbačeni: 'Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’'

Ako Isus na takav način upozorava na pogrješnost pretjerane pobožnosti, kako znati jesmo li i mi takvi? Evo nekoliko znakova...

1. Kad naše pobožne prakse stavljamo ispred naših dužnosti

Jedan svećenik koji se brinuo za duhovnost studenata tako je dobro razumio navike studenata da je dnevnu Misu držao u 22:30 sati. Istodobno, taj je svećenik tako dobro razumio slabosti studenata da im je jasno rekao: 'Ne želim vas vidjeti na toj Misi ako niste ispunili vaše dnevne obveze!'

Kao kršćani obvezni smo ići na nedjeljnu Misu, ali nismo dužni ići na Mise preko tjedna. To ne znači da nikad ne trebamo ići na Misu preko tjedna, nego da nas ta Misa ne smije odvajati od dnevnih obveza. Jer Bogu je draže ako ispunjamo dnevne obveze nego da ih preskočimo kako bismo otišli na Misu. Ako smo na fakultetu, studij nam je na prvom mjestu. Ako smo roditelji, na prvom mjestu je obitelj ili posao.

2. Kad smo pobožni zbog vlastite slave, umjesto Božje

Ivan Krstitelj imao je mnogo sljedbenika, ali je ipak rekao da onaj koji dolazi treba rasti, a da se on treba smanjiti (Iv 3,30). Sveti Benedikt Laboure osjećao se identično. Taj francuski svetac provodio je sate klečeći u molitvi. Međutim, kad bi čuo da netko drugi ulazi u kapelu, brzo bi sjeo. Nije želio da ga vide jer se bojao da će početi moliti kako bi izgledao sveto, a ne kako bi razgovarao s Bogom.

Sveti Josemaria Escrivá jednom je rekao: 'Ne želim biti poput pozlaćenog vremenskog pijetla na vrhu velike zgrade: koliko god da sjaji i koliko god visoko stajao, ništa ne dodaje čvrstini zgrade. Radije budite poput starog kamenog bloka skrivenog u temeljima, pod zemljom, gdje vas nitko ne može vidjeti: zbog vas kuća neće pasti.'

3. Kad se više molite javno nego osobno

Isus je objašnjavajući molitvu rekao: 'Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti' (Mt 6,6).

Međutim, lako se može dogoditi da je to jedini oblik molitve koji nikad ne prakticiramo. Molimo se za stolom prije jela, u posebnim događajima i na Misi, ali nikad ne razgovaramo '1 na 1' s Bogom u osobnoj molitvi. To se mora promijeniti.

Svi imamo priliku preko interneta vidjeli javne molitve svetog Ivana Pavla II. Ali mons. Slawomir Oder, kada je predvodio postupak Papine kanonizaciju, otkrio je zanimljive detalje Papina života. Primjerice, papa Ivan Pavao II. veći dio života spavao je na podu svoje sobe kao oblik kroćenja, dok bi svoj krevet izneredio kako bi izgledao da spava na njemu. To je činio za Boga i nitko drugi nije znao za to. Tako bi trebao izgledati i naš duhovni život. Ne moramo činiti ono što je činio sv. Ivan Pavao II. ni neki drugi svetac, nego imati osoban odnos s Bogom.

4. Kad ne znamo zašto činimo određenu pobožnost

Katolicima jako znači svetohranište jer se u njima nalaze posvećene hostije, odnosno u svetohraništu je prisutnost Isusa Krista. Kao izraz poštovanja, vjernici se poklone prema svetohraništu pri ulasku u crkvu. Međutim, mnogi ipak prigibaju svoja koljena pri ulasku u crkvu čak i ako je svetohranište pohranjeno sa strane. Ti vjernici vrše pobožnu praksu, ali nemaju opravdan razlog za to. U pravilu se vjernici trebaju pokloniti kad ugledaju svetohranište, a ako pri ulasku u crkvu ne vide svetohranište, onda se ne treba pokloniti, nego samo nakloniti prema oltaru.

Pazite na sve pobožne postupke koje provodite bez valjanog razloga. Razdvojeni od svoje prave svrhe, oni lako mogu postati prazni ili čak praznovjerne geste.

5. Ako nas pobožnost guši

Ronald Knox u svojoj knjizi 'Entuzijazam: povijest raznih krivovjerja' primjećuje da se u svakom krivovjerju pojavljuje isti obrazac: Skupina ljudi otkrili su ono što smatraju čišćim i intenzivnijim izrazom kršćanstva. Zatim od svojih sljedbenika traže više nego što to radi Crkva. Te skupine brzo rastu, a onda izblijede jednako brzo kad se ljudi umoru od nametnutog 'režima'.

John Ghaly opisao je kako se to isto dogodilo s njegovim prijateljem koji je smatrao 'da ste loš katolik ako niste svakodnevno molili sveti čas, časoslov, krunicu te pohodili svetu Misu'. Ghaly potom opisuje: 'Kad sam počeo raditi sve te stvari, osjećao sam se jadno i došao sam do točke kad sam trebao s time prestati. Nisam našao mir ni sreću.'

Jedan teolog to je opisao ovako: 'Čuvajte se onoga tko uzima ono što se preporučuje i čini ga obveznim ili uzima nešto što Crkva dopušta i čini to nedopustivim.'

Ako u našem duhovnom životu prevladava ijedan od ovih pet znakova, tada možemo znati da pretjerujemo u pobožnosti.