Podržava li Crkva radnike?

Crkva se oduvijek bavila zaštitom čovjeka, pa time i radnika. Kako je podržavala radnike, te na kojim temeljima čini to i danas, pokazuju brojni dokumenti u proteklih stotinjak godina. Izdvajamo neke naglaske osobito zanimljive današnjim hrvatskim prilikama.
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato srijeda, 01. svibnja 2013. u 00:00

Crkva se oduvijek bavila zaštitom čovjeka, pa time i radnika. Kako je podržavala radnike, te na kojim temeljima čini to i danas, pokazuju brojni dokumenti u proteklih stotinjak godina. Izdvajamo neke naglaske osobito zanimljive današnjim hrvatskim prilikama.

Loš položaj radnika – bez njihove krivnje!
Izravan govor o radničkim pravima poznat je s razvojem socijalnog nauka Crkve kojem je veliki zamah dao papa Lav XIII. enciklikom „Rerum novarum“ 1891. godine. Tekst ima podnaslov: „Prava i obveze rada i kapitala.“ Već tada je istaknuta potreba za poboljšanjem položaja radnika, jer, kako piše Lav XIII., „upravo je njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan.“ Enciklika s kraja XIX. stoljeća, a tako aktualna i poruka i danas! Uvodno piše: „Doista, nečuveni napredak industrije i znanosti, promjena odnosa između poslodavaca i radnika, bogatstvo nagomilano u rukama nekolicine i siromaštvo velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i potrebe međusobne povezanosti, osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu sukoba. To je pitanje toliko ozbiljno da drži u neizvjesnosti duhove i njime se bave umovi znanstvenika, stručni sastanci, narodne skupštine, odluke zakonodavaca, vijeća vladara, tako da danas nema pitanja kojim bi se ljudi više bavili.“

Bez ćudoređa malo koristi!
Bilo je to vrijeme kada je svijet zahvaćen industrijskom revolucijom uslijed koje se dogodilo i raslojavanje društva, te sve veća podjela između radnika i poslodavaca. Enciklika je radnike pozvala da u potpunosti obavljaju svoje dužnosti, da ne budu skloni vandalizmu i da se kolektivno suzdržavaju od nasilja. A poslodavce je pozvala da se obvežu djelatnicima davati poštenu plaću, omogućiti im slobodno vrijeme za obiteljski i vjerski život, posao dijeliti u skladu sa sposobnostima i godinama radnika, te poštivati njihova prava i ne postupati s radnicima kao robovima. U enciklici čitamo: „Prava treba sveto zaštititi, bila ona na ne znam kojoj strani, a javna vlast se mora pobrinuti, otklanjajući i kažnjavajući nepravde, da svatko svoje posjeduje. Zaštićujući prava privatnih vlasnika treba naročito paziti na slabe i siromašne. Stalež bogatih sa svojim sredstvima ne treba toliko javne zaštite. Siromašni svijet, nemajući ništa čime bi se branio, oslanja se najviše na zaštitu države. Za radnike se; dakle, jer se broje u siromašne, treba država naročitom brigom brinuti.“ Za naše današnje prilike vrlo znakovit je i zaključak enciklike: „Svatko se treba prihvatiti svog dijela posla i to što prije, da toliko zlo ne postane još neizlječivije zato što lijek kasni. Neka državne vlasti upotrijebe zakone i uredbe, neka se bogataši i poslodavci sjete svojih dužnosti; neka se radnici, o kojima je riječ, ohrabre. Budući da jedino vjera može sasvim odstraniti zlo, neka svi promisle da ponajprije treba uspostaviti kršćansko ćudoređe, bez kojeg će i ona sredstva razboritosti, koja se smatraju najprikladnijima, malo koristiti.“

Nezaposlenost – težak problem i veliko zlo!
Devedeset godina nakon Lava XIII., 1981. godine papa Ivan Pavao II. napisao je encikliku „Laborem exercens“ nastavljajući govor o radu. U njoj čitamo i razloge zašto nastaje sukob između „svijeta kapitala“ i „svijeta rada“, tj. „između uske, ali vrlo moćne grupe poduzetnika, vlasnika ili gospodara sredstava proizvodnje i velikog mnoštva ljudi koji su bili lišeni tih sredstava, te su u procesu rada sudjelovali jedino svojim radom.“ Papa, za kojega je rad ključ socijalnog pitanja, piše: „Sukob je nastao zato što su radnici svoje snage stavljali na raspolaganje grupi poduzetnika, a ovi, vođeni načelom što veće dobiti, zadržavali plaće za obavljeni rad na najnižoj mogućoj razini. Tome treba nadodati i druge elemente izrabljivanja, vezane uz nedostatak sigurnosti na radu, odsutnost zaštite zdravlja i života radnika i njihovih obitelji.“ Govori i o „duhovnosti rada“, te nezaposlenost smatra teškim problemom i velikim zlom. Doslovno piše o nezaposlenosti koja postaje zlo, a „kad dosegne određene dimenzije, postaje prava nevolja.“

Je li štrajk dopušten?
Ivan Pavao II. naglašavao je da je prvi temelj vrednovanja rada sam čovjek. Čovjek je subjekt rada: „Iz toga odmah slijedi vrlo važan zaključak etičke naravi: koliko god je točno da je čovjek određen i pozvan raditi, rad postoji 'radi čovjeka', a ne čovjek 'radi rada'.“ Crkva, još od Lava XIII. govori o pravu radnika na udruživanje. Iako tada, krajem XIX. stoljeća nije bilo govora o štrajku u smislu njegove dopuštenosti, kasnije nailazimo na drugačije gledanje. Prema Ivanu Pavlu II., „sindikati se služe također i metodom štrajka kao nekom vrstom ultimatuma upućenog nadležnim tijelima i, u prvom redu, poslodavcima. Katolički društveni nauk priznaje tu metodu kao zakonitu, uz dužne uvjete i u pravednim granicama. Što se toga tiče, radnici bi već morali sebi osigurati pravo na štrajk, a da ne budu osobno kažnjavani što u njemu sudjeluju.“ No, papa ne propušta naglasili da je štrajk krajnje sredstvo i nikada se ne smije zloupotrebljavati, a osobito ne za „političke igre.“ Dodajmo ovome i napomenu iz Katekizma Katoličke Crkve o štrajku: „Štrajk je moralno opravdan kad se pokaze kao neizbježn ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru.“

Odnos prema radnicima povezan sa zapovijedi: „Ne ukradi!“
Katekizam Katoličke Crkve temu rada, radnika, poslodavaca obrađuje u sklopu govora o sedmoj Božjoj zapovijedi: „Ne ukradi!“ – Ekonomska pravednost i društvena djelatnost. I navodi: „Odgovorni za poduzeće snose pred društvom ekonomsku i ekološku odgovornost za svoje radnje. Oni su dužni uzimati u obzir dobro osobâ, a ne samo povišenje dobitaka... Već prema prilikama, društvo mora sa svoje strane pomoći građanima da si priskrbe rad i zaposlenje. Pravedna plaća zakonit je plod rada. Uskraćivati je ili zadržavati moze biti velika nepravda.“ Ukazuje se i na skrb za radnike: „Nepravedno je ne plaćati ustanovama socijalnog osiguranja prinose određene od zakonitih vlasti.“ A nezaposlenost radnika smatra povredom dostojanstva: „Gubitak zaposlenja uslijed nezaposlenosti gotovo je uvijek, za onoga tko mu je žrtvom, povreda njegova dostojanstva i prijetnja ravnovjesju života. Uz štetu što je on osobno podnosi, proistječu iz toga i mnoge opasnosti za njegovu obitelj.“

O radnicima – iz Hrvatske
Hrvatski Caritas, Centar za socijalni nauk Crkve, a osobito Komisija HBK „Iustitia et pax“ kod nas su istaknuti nositelji zaštite radnika. Podsjetimo na višestruko isticanje prava na nedjeljni odmor i na poziv što ga „Iustitia et pax“ upućuju građanima Hrvatske da se suzdržavaju od kupovanja nedjeljom „te barem tako pokažu da žele poštivati sve one radnice i radnike, koji su zbog slabosti hrvatske zakonske zaštite izloženi pritisku i prisiljeni raditi bez nedjeljnog odmora, ostajući izvan kruga svojih obitelji, svojih bližnjih i svoje djece.“ U svojoj reakciji 2012. godine podsjećaju da je radnik, prije svega, ljudska osoba „koju demokratska vlast nema pravo - prezreti, a niti gospodarstvenici u ‘socijalnom tržnom gospodarstvu’ Europske unije - izrabljivati, nije samo proizvođač i potrošač roba i usluga. Čovjek se kroz rad ostvaruje, dokazuje i održava, ali on je više od radnika i, mnogo više i vrjednije od - potrošača. Osoba je biće duhovno, okrenuto transcendenciji, ali i kulturi i umjetnosti, te sportskoj, rekreativnoj i, općenito, društvenoj i političkoj zauzetosti.“

Da biste komentirali, prijavite se.