Poplave i sveti Josip iz Arimateje

Poplave i sveti Josip iz Arimateje

Ovaj Josip jest zaštitnik pogrebnika, a zapravo je zaštitnik svih ljudi koji će nastaviti živjeti.

joseph.jpg
Autor
Vanja-Ivan Savić/Laudato/M.P.
Fotograf
arquivosdoinsolito.blogspot.com
Objavljeno:
 
11.03.2015 12:55

Ovih dana svjedoci smo strašne tragedije koja se izlila na naš djelić Svijeta. Poplave neslućenih razmjera prijete generacijama ljudskih pokoljenja i imovini stjecanoj generacijama. Čovječja egzistencija još jedan put pokazala se krhkom naspram sila prirode koju smo već odavno zaboravljali voljeti. Život kakav živimo sve nas čini odgovornima za ono što se u prirodi događa, jer je nemoguće odvojiti se od hladnjaka i automobila, smrznute hrane i sprejeva, industrijski oblikovanih slatkiša, ulja za pečenje i podmazivanje automobila, telefona, cipela s trake, automobilskih guma, letova rođacima u Kanadu i majoneze u ljubičastom plastičnom pakiranju. Svjetska meteorološka organizacija već poodavno upozorava da smo prešli točku s koje nema povratka, a od nedavno nam znanstvenici predskazuju eventualnih dvadesetak godina mira prije no što počne dolaziti do otapanja leda i ozbiljnih klimatskih promjena-poplava, potresa, žestokih oluja i nasilnih prirodnih pojava koje će čovjek teško kontrolirati. Možda možemo reći da su bogati ljudi više od ostalih odgovorni je za klimatske katastrofe, jer stjecanjem i uživanjem svojih bogatstava više koriste sve ono što tu prirodu uništava i što dovodi do umiranja i prirode i čovjeka koji bi trebao biti (a nije) dio nje.

Čovjek bi se trebao ponašati u skladu s prirodnim pravom, ali on se odvaja od prirode i umjesto da ju pitomi i plijevi, on ju uništava, crpi, razara. Čovjek se okrenuo protiv svoje prirode i protiv prirodnoga u sebi što mu ga je podario Bog. Od izgona iz raja čovjek je stalno u kušnjama izaći iz prirode Boga i uranjati u prirodu ovoga svijeta. Udaljujući se od božjega sklada, ljepote i čuvanja onoga što mu je povjereno, čovjek se sve više otprirodnjuje i kreće prema onome što je eshatološki definitivum kakvim nam ga je u Otkrivenju opisao sv. Ivan apostol, ljubimac Kristov. Nije zapravo ni važno jesu li ove prirodne nepogode početak umiranja Svijeta ili nagovještaj nečega što će se tek dogoditi, bitno je da shvatimo da smo svi mi doprinijeli da naš svijet izgleda ovako kao izgleda, a među njima najviše oni koji najviše materijalno imaju. Svi upravo nekako ne volimo čuti vijesti o konačnom svršetku, a upozorenja o kataklizmičkim pojavama nalaze svoje eventualno mjesto u kolažu izbora vijesti pred sam kraj Dnevnika dok nekoliko lijepih dana i roštilj na vikendici učini sve da se na sve brzo zaboravlja. Čovjek je nespreman odreći se svijeta, tog sigurnog materijalnog svijeta u kojem gradi svoje stanove, vikendice, u kojemu vozi automobile i ljuljuška se na jahtama, pa čak i ako svega toga nema, misao o tome kako bi to ipak mogao imati veseli ga i daje nadu. Ideja o bogatstvu trajno je prisutna u mišlju o egzistenciji čovjekovoj-egzistenciji ovoga svijeta. Za takvu sliku o egzistenciji najviše su odgovorni farizeji i pismoznanci današnjice: upravitelji i umnici današnjeg svijeta, mjesta zatrovanog i uništenog. Paradoksalno je da je fizički prostor jedino mjesto u kojem postoji smisao takve materijalne egzistencije, a on se u isto vrijeme urušava, jer su ga upravo svojim pretjeranim materijalizmom despiritualizirali, pa je kao takav osuđen na propadanje. Ti ne vole čuti riječi Evanđelja iz Marka 10, 23-26 (usp. Matej 19, 16-30 i Luka 18, 24-26) „Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje“.

Bogataši ovih dana imaju jedinstvenu šansu učiniti nešto da se provuku kroz ušicu igle, a sv. Josip iz Arimateje jest nada da se svi (oni) mogu spasiti, jer je srce Božje veće i od Neba kako to pjeva p. Bonaventura Ćuk.

Svetog Josipa iz Arimateje u Evanđelje uvode sva četiri evanđelista. Matej 27, 57-60 piše: „Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov.  On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne.  Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe.“. Josipa spominje i Ivan u 19, 38: „Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je - kriomice, u strahu od Židova - bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo.“

Josip je čovjek koji je pripadao bogatašima, očito vladajućoj klasi židovske zajednice. Trebalo je puno hrabrosti istupiti pred Pilata i sve svoje sunarodnjake, pismoznance i farizeje i nakon što se je činilo da je Krist pobijeđen istupiti i reći: I ja sam Kristov! Josip iz Arimateje ne spominje se ni na jednom drugom mjestu u Evanđelju, njegovo mjesto ga je čekalo baš ovdje na sjecištu Zemlje i Neba, na mjestu gdje je Isusa trebalo poviti i predati Ocu na Uskrsnuće. I tako, ponovo čudesno, i neočekivano vezu između Neba i Zemlje Bog prepušta bogatašu, učeniku Isusovom koji je bogat bio ali je živio za dušu. Izaći pred Pilata nakon što je Svjetina pomahnitalo izvolijevala „pobjedu“ i ugroziti svoje bogatstvo čin je svetosti i ludosti, zapravo lude svetosti kojima su kršćani diljem svijeta obdareni, utisnuti u vječni naum Kristov, tako da se ne malobrojni odvažnici čude kako su bili u stanju učiniti, izgovoriti ili otrpjeti nešto za što su tek naknadno shvatili da je bilo herojski. To je pečat Kristov i ludost koju dobivamo krštenjem. Iako prijatelj Nikodemov, za razliku od njega,  Josip se spominje samo ovaj put-njegov značaj i jest biti u tajnosti i to do pravoga trenutka! Hrvatski bogataš danas ima jedinstvenu priliku pomoći Kristu u Gunji, Županji, Šamcu…i zavući ruku u vreću novca. Njegov dar ima dvostruko značenje, jedno je metafizičko i govori o svjesnosti dobrog života koje posjeduje i blagodatima suvremenih tehnologija koji utječu na sliku Zemlje na kojoj živimo, pa plaća svoju (veću) cijenu za sudjelovanje u usmjeravanju tokova njezina kretanja i drugo, ono trenutno i ljudsko koje se sastoji u pomoći onome koji pati, koji je drugi Krist. I naknada za dobar život koji živimo (prvo) i toplina koju darujemo onome koji nema i pati (drugo) kvalificirat će za zagovor svetog Josipa iz Arimateje koji je nada bogatima da svoje bogatstvo mogu u pravom trenutku usmjeriti Kristu i spasiti se. Još ako se to može učiniti tajno, kakve li plaće na Nebesima!

U Lukinom evanđelju postoji nešto drugačiji odlomak (23, 50-53) „I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen“. U ovom ulomku spominje se da je Josip bio vijećnik te čestit i pravedan čovjek. Ovo je važno jer ukazuje na dvije značajne dimenzije. Josip je pripadao društvenoj eliti, bio je jedan od povlaštenih, posjedovao je moć odlučivanja, a kao takav bio je čestit i pravedan. Još kao da je i tada često bilo upravo suprotno. Ali ne Josip! Josip je imao vlast, ali je bio i čestit i pravedan. Ovo me podsjeća na Sv. Yvesa iz Kermartina koji je zaštitnik pravnika, što vrlo malo njih zna. O njemu se pisalo „Sanctus Yvo erat Brito, advocatus et non latro!“: Sveti Yves, Bretonac je bio, odvjetnik je bio, ali nije bio lopov! Očito je teško pripadati društvenoj, političkoj i pravnoj eliti, a ostati čestit i pošten, očito neka zanimanja više otupljuju ljudsko srce i čine ga imunim na ljudsku patnju. Možda velike nesreće i tragedije naroda mogu pokrenuti srca i učiniti da mnogi bogataši istupe i svojim bogatstvom kupe nekome sreću. Marko je u svom evanđelju posvetio glagol „kupiti“ (15, 42-46): „Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob, koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata.“. Josip daje šansu da kupimo nekome platno, pelene, čokoladu i postanemo sveti. Kupnja postaje sveti čin, koji ako je vezan uz pravi poriv produhovljuje predmet kupnje i čini materijalni svijet svetim. Uostalom, pogrešno bi bilo misliti da je tijelo bespotrebno, pa čak i nešto tako veliko i sveto poput duše nastanjuje se u materijalnom i fizičkom. Kada razmišljam o tome pomislim da možda ta ušica igle i nije tako mala. Kroz nju je uostalom prošao onaj koji je kupio platno koje će naredne godine tisuće i tisuće zajedno s papom Franjom pohoditi Torino. Josip se, na doduše rijetkim prikazima, prikazuje u zelenom svilenom ogrtaču-očito je ugodno živio. Usudit ću se reći da je očito živio jedan kršćanski hedonizam koliko god to oksimoronski zvučalo-imao je, uživao je, davao je. Podsjeća me ovo na obitelj Ferrero iz Albe koju svi znamo po čokoladnim slasticama i koja iako jedna od najbogatijih u Italiji daje ogromna sredstva za svoju zajednicu, škole, grad, a svake godine svi odlaze u Lourdes pokloniti se Gospi. Moto njihove obitelji i tvornice je-zamislite!: „Raditi, stvarati, darovati“!

O Arimateji se vrlo malo zna, ona gotovo da i ne postoji. Jedino mjesto gdje nešto piše o njenom lokalitetu je Lukino evanđelje po kojemu znamo da je riječ o gradu judejskome, gradu u okolici Jeruzalema. Možda se baš i u tome krije velika tajna: Arimateja ne postoji nigdje nego u nama, Bog sve nas poziva da budemo iz Arimateje, da iskočimo iz svojih bogatstava i komocija, svojih sigurnosti i rutina i u pravom trenutku i na pravom mjestu istupimo i zamolimo da nam predaju Isusa. Istupiti i zatražiti Isusa jest značajka svih Kristovih-svih Kršćana.

Sveti Josip iz Arimateje u kalendaru Svete Rimske crkve slavi se 17. ožujka, ovaj spomendan je jako blizu dragom sv. Josipu zaručniku Marijinu, kao da se i tu sakrio i potrebno ga je probuditi. Uostalom 17. ožujka slavi se i Sveti Patrik, zaštitnik Irske i uveseljavatelj ljubitelja dobrog piva. Mnogi su rođeni toga dana i ako se zovu Josip ili Josipa misle da su ime dobili po blizini sv. Josipa zaručnika Marijina, a možda i ne znaju da su njihove majke ili bake imale stare kalendare u kojima je bilo i ime pravednika iz Arimateje. Sv. Josipa iz Arimateje mogu slaviti svi kršćani, prepoznaju ga i katolici i pravoslavni i protestanti. Volio bi da u naše kalendare toga dama nakon Patrik, Domagoj, Hrvatin bude upisano i Josip, Josip iz Arimateje. Ovaj Josip jest zaštitnik pogrebnika, a zapravo je zaštitnik svih ljudi koji će nastaviti živjeti. Bogataš koji je bio najbliže točki Uskrsa! Josip koji može pomoći poplavljenima-preko Vas i Vi se možete spasiti! Svi se možemo spasiti!
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: