Procesija za Kruhom

„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta.“ (Iv 6,51)

Zašto hoditi u procesiji za „komadićem“ Kruha? Jesmo li onima koji ne vjeruju u Krista zbog toga čudni? Evo nekoliko osnovnih napomena o Kruhu kojega častimo u svetkovini Tijelova. Ono se slavi u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva. Četvrtak je dan u tjednu koji je osobito povezan s Euharistijom, jer je ona ustanovljena upravo na Veliki četvrtak.

Biblijsko uporište za Kruh koji je Krist
U središtu toga dana stoji Kruh koji je tijelo živoga Boga, Isusa Krista. Tijelovo: svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Isusove izravno nas povezuje s Posljednjom večerom. Liturgija ove godine donosi odlomak iz 1 Kor 11,23-26 sa najstarijim pisanim izvještajem o Isusovim riječima nad kruhom i vinom: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri govoreći:  'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.' Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ Bibličari smatraju da je ovaj tekst nastao oko 55. godine, dakle dvadesetak godina prije nego su zapisana kanonska evanđelja, i Pavao se poziva na obaveznu predaju koju je i on sam primio. Naime, izraz „predadoh vam što i primih“ predstavlja tehnički izraz za obaveznu vjeru Crkve.

Zajednica i živi Isus
Za novokrštenike u to vrijeme, ali i za nas danas, euharistijsko slavlje stvara zajednicu Isusovih učenika, jer „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20). Kada ti koji su sabrani u Njegovo ime čine spomen onoga što im je zapovijedio i predao, događa se Euharistija. No, ona je i Isusovo ispunjeno obećanje učenicima. Kada im je govorio da je s njima u sve dane, do svršetka svijeta (Mt 28,20), nisu bili svjesni značenja tih riječi sve dok se nije dogodilo Njegovo uskrsnuće, te je prisutnost pod euharistijskim prilikama postala stvarno ispunjenje Kristova obećanja. Sjetimo se prizora iz Emausa kada su ga dvojica učenika prepoznala po lomljenju kruha. Bio je to susret s Uskrslim Kristom: „Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše“ (Lk 24,30). Prema ovom primjeru možemo zaključiti da ondje gdje se događa lomljenje kruha s nakanom i riječima spomen-čina Posljednje večere, živo je prisutan Uskrsli Gospodin.

Čuvanje hostije
Praksa čuvanja posvećenog Kruha zaživjela je već u prvim kršćanskim zajednicama iz skrbi za bolesne i umiruće. Tako su se postupno razvila i svetohraništa. Njihova prvotna namjena, dakle, bila je čuvanje Pričesti. Tek postupno razvio se običaj klanjanja pred Presvetim. Mons. Ivan Šaško kaže da je „čuvanje euharistije u prvim stoljećima – najprije u privatnim kućama, a nakon toga i u crkvama, na odvojenim i sigurnim mjestima – dovelo (opravdano) do klanjanja i štovanja toga sakramentalnog znaka stvarne Kristove prisutnosti“ (Liturgijski simbolički govor). Kao zanimljivost spominje da su tijekom čitavog prvog tisućljeća svećenici i monasi na duga putovanja običavali nositi euharistijski kruh, čuvan u jednoj vrećici obješenoj oko vrata kao viaticum, tj. kao duhovna okrepa i potpora za putovanje te eventualno za posljednju pričest pred smrtnom opasnošću koja je tada bila prilično česta.

Rasprave o Kruhu
Samom nastanku svetkovine Tijelova prethodile su u X. stoljeću i teološke rasprave o tome kako je Krist prisutan pod prilikama kruha i vina? Radi li se o stvarnoj fizičkoj prisutnosti ili samo o duhovnoj prisutnosti? Koncilske rasprave razjasnile su ovo pitanje ističući da Kruh i vino nisu samo simboli i znakovi Kristove duhovne prisutnosti nego po izgovorenoj pretvorbenoj molitvi u misi postaju tijelo i krv Kristova. Pobožnost Euharistije krenula je iz Belgije te je sama svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove zaživjela u XIII. stoljeću. Rastao je osjećaj poštivanja Euharistije, ali i osjećaj nedostojnosti vjernika da joj pristupe. Uvjeti za Pričest tada su bili vrlo strogi: post, pokora, ispovijed, uzdržavanje od bračnih odnosa. Tako je pričest postala vrlo rijetka, a Četvrti lateranski koncil 1215. godine odredio je pričest barem za Uskrs. Razumljivo je da je u narodu postojala čežnja za Kristom, ali i nemogućnost blagovati Kruh života u kojem On sebe daje. Zato su vjernici, umjesto izravnog blagovanja Krista, njegovali vizualni kontakt s Njim u trenutku podizanja Hostije za vrijeme mise. Pri podizanju su se zbog toga oglašavala i zvona, te su i oni izvan crkve znali da je sada Krist vidljiv na oltaru. U takvom je ozračju nastala svetkovina Tijelova, kao javni izraz vjere u Kristovu trajnu prisutnost u posvećenoj Hostiji. Službeno je uvedena 1264. godine. Kako predaja kaže, papu Urbana IV. na to je potaknulo i euharistijsko čudo iz okolice Orvieta kada je svećenik posumnjao u Kristovu prisutnost na misi i vidio je tada krvave tragove. S vremenom su se razvile i Tijelovske procesije: oko 1265. u Kölnu, a 1298. u Würzburgu. Kao zanimljivost spomenimo da se proslava Tijelova u Zagrebu spominje vrlo rano, 1279. ili 1290. godine. Kada su se pojavile procesije, Presveto se nosilo u zatvorenim kutijama. No, s vremenom, osobito u XIV. stoljeću počinjemo pratiti i razvoj pokaznica. Latinski su nazivi ostensorium (ostendo = pružati, pokazivati) i monstranca (monstro = pokazujem).

Je li Tijelovo suprotno razumu?
U proslavi ove svetkovine naša je pozornost usmjerena na prilike Kruha i Vina, kasnije – iz praktičnih razloga – samo na Kruh. No, Euharistija je prvenstveno stvar vjere, a ne razuma. Racionalno je teško dokučiti otajstvenu razmjenu koja se događa na oltaru u trenutku posvetne molitve kada kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Katolička teologija ima nauk o transupstancijaciji koji kaže da u trenutku pretvorbe, iako u svojoj naravi i sastojcima nepromijenjeni, kruh i vino postaju stvarno tijelo i stvarna krv Kristova. Tridentski sabor definirao je da je Krist, nakon posvećenja darova na oltaru, stvarno i supstancijalno - vrlo konkretno, premda osjetilima ne možemo to dokučiti, prisutan u Kruhu i Vinu. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni Oci su postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za ostvarenje ove pretvorbe. Sv. Ivan Zlatousti: „Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali i Bog daje snagu i moć. Ovo je tijelo moje, veli on. Te riječi pretvaraju prineseni kruh i vino u tijelo i krv Kristovu.“ Da vjera u ovome nadilazi razum, možemo vidjeti u primjeru velikog teologa Tome Akvinskog koji je nakon svih teoloških spisa i nauka, kako kazuje tradicija, pao na koljena pred Presvetim i ispjevao himan Klanjam Ti se, smjerno... Vid i opip, okus, varaju se tu, al za čvrstu vjeru dosta je što čuh! Kad razum posumnja u ovu tajnu vjere, onda se Bog pobrine riješiti nedoumice, pa se događaju čuda. Ne trebamo tražiti izvan Hrvatske, dovoljno je spomenuti Ludbreg gdje je svećenik 1411. godine posumnjao je li vino na misi zaista krv Kristova. Prilikom čina Pretvorbe opazio je da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Ludbreško proštenište utemeljio je 1512. godine papa Leon X., odobrivši time javno štovanje relikvije Svete Krvi Isusove nastale euharistijskim čudom.

Zašto procesije?
Tijelovska procesija je javno očitovanje vjere u trajnu prisutnost Krista pod prilikama posvećenog Kruha. No, za vjernike koji primaju Krista u pričesti to znači biti i živa pokaznica u svijetu. Primajući Krista, prihvaćamo da nas On čini svojom slikom u svijetu. U Tijelovskoj procesiji slijedimo Njega koji se u tom Kruhu daje da bismo imali život. Papa Benedikt XVI. to je lijepo definirao: „S kruhom vječnog života nebo silazi na zemlju. Božje sutra uključuje se u sadašnjost, a vrijeme je kao zakriljeno božanskom vječnošću.“ Procesije najčešće imaju i četiri postaje. Red euharistijskih procesija donosi četiri teme s odlomkom iz Svetog pisma i posebnim molitvenim zazivima. Teme se odnose na ono što Euharistija predstavlja:
1) Euharistija - trajna prisutnost Kristova;
2) Euharistija - Kristov i naš Vazam;
3) Euharistija - žrtva;
4) Euharistija - gozba.
U četirima postajama možemo čitati i Kristov blagoslov na sve četiri strane svijeta.

Poruke svetkovine Tijelova
Dvije su poruke proslave ove svetkovine. Prva je Božja poruka čovjeku: Ja sam kruh živi koji je s neba sišao! To su Isusove riječi. I po tome znaku je trajno prisutan među nama, ali ne da bismo su se samo divili, već da bismo ga i nasljedovali, da bismo mu dopustili da preko nas bude prisutan u svijetu. Druga poruka je naša: vjerujemo da je u tom posvećenom Kruhu prisutan Isus Krist, Uskrsli, Onaj kojega blagujemo da bismo imali život vječni i da bismo po njemu bili slika ljubavi u svijetu za svakog čovjeka. Tijelovo je svetkovina onih koji Krista priznaju Spasiteljem, Otkupiteljem i slave Njegovu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ovu svetkovinu mogu prihvatiti samo oni koji vjeruju u Uskrsnuće. Pravo tijelo Kristovo nije samo ono koje je rođeno od Marije, umrlo i probodeno na križu, nego i ono uskrslo, živo u Duhu. Na oltaru je pravo tijelo, ali samo zato što je uskrslo, inače bi bila samo njegova mrtva relikvija. Krist je Jaganjac koji je žrtvovan, umro je s vidljivim ranama, ali je istodobno uspravan, na nogama, tj. uskrsnuo i živi.

U procesije unijeti – malo više „života“
S pravom se možemo pitati jesu li naše tijelovske procesije žive kao što je živ i Krist u Hostiji koju slijedimo? Sudjelovanje u procesiji zaista mora biti znak vjere u Krista prisutnoga u Kruhu. Jesmo li osiromašili svoj duh te više ne čeznemo za Kristom, ne osjećamo duhovno izgaranje, ono što su učenici u Emausu naglasili kad su ga prepoznali po lomljenju kruha? Tada su shvatili da im je srce gorjelo dok im je putem govorio što mu se sve moralo dogoditi (usp. Lk 24,13). Čašćenje Presvetog Tijela Kristova je poput prijateljstva gledanja, promatranja, kako to možemo iščitati iz primjera sv. Ivana Marije Vianneya koji je satima znao sjediti u crkvi. Na upit vjernika što radi, rekao je: „Razgovaram s Isusom. On mene gleda, ja gledam njega.“ To je tajna prisutnosti i vjere, da gledajući vidimo i vjerujemo.

Zanimljivost:
Mons. Ivan Šaško: „Euharistijsko čuvanje, kako kaže sama riječ, čuva stvarni znak, vrhunac stvarne prisutnosti koja se događa ponajprije u sakramentalnim činima, gdje se vjernici – djelovanjem Duha Svetoga – svakoga dana sve više suoblikuju Kristu. Prostor za svetohranište na starome se Istoku zvao pastofori, a to znači zaručnička ili ženidbena, bračna soba. Sveti Jeronim to ime tumači ovako: talamusi koji su se na grčkome zvali pastofori, znače bračnu sobu pripremljenu za dolazak zaručnika... I danas klanjanje pred Presvetim izriče na neki način tu zaručničku ljubav između Krista i Crkve, koja se ostvaruje sakramentalno i to kao zalog vječnih zaruka u slavlju euharistije, istinskome mjestu susreta s Kristom Zaručnikom pod znakovima hrane i pića.“