Prva godina vjere – 1967.

Iako je još 2011. godine papa Benedikt XVI. najavio Godinu vjere, mnogi su se pitali što je to? Ne radi se o projektu u kojem se nižu masovna okupljanja, događaji kao na traci, već se vraćamo na početak Crkve – njezine izvore i Vjerovanje, istini koju prenosi iz generacije u generaciju.

Prva Godina vjere u Katoličkoj Crkvi bila je 1967.-1968. Proglasio ju je papa Pavao VI., papa vizionar i prodoran Kristov glasnik. Već i prije njezinoga početka učinio je hrabre korake izravno govoreći svijetu koji se udaljio od Boga. U enciklici „Populorum progressio“ koju je objavio 1967. zalagao se za integralni humanizam, a to znači da „svaki čovjek ima pravo i dužnost razvijati se i kao pojedinac i kao društveno biće, u skladu s ljestvicom vrijednosti; gdje se ta ljestvica poremeti, poremećuje se i sklad ljudskog razvitka.“ Pedeset godina nakon ovih riječi, kao da smo opet na početku. I danas su stoga aktualne riječi Pavla VI. kako do poremećaja vodi „želja da se ima uvijek više i napast da se poveća vlastita moć.“ Zalagao se za novi humanizam „koji će modernom čovjeku omogućiti da nađe sam sebe, primajući više vrednote ljubavi, prijateljstva, molitve i kontemplacije; na taj će se način moći potpuno ostvariti pravi razvitak koji je, za svakoga i za sve, prijelaz iz manje ljudskog u ljudskije stanje.“

Godinu vjere Pavao VI. proglasio je 29. lipnja 1967. Dogodila se svega dvije godine nakon završetka Drugoga vatikanskog sabora, u spomen na mučeništvo apostola Petra i Pavla, na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Želio je ukazati na neodvojivo zajedništvo vjere i svjedočanstva koje su dali ovi apostolski prvaci. Petar znači stijenu, nepokolebljivost vjere u Boga koji je postao čovjekom, a Pavao znači ljubav koja je tu istu vjeru raširila među narodima. Papa je na misi otvorenja Godine vjere poručio: „Vjera je konstitutivni princip Crkve, prvi uvjet svakoga njezinog jačanja, osnova njezine unutrašnje sigurnosti i snaga njezine izvanjske životnosti.“ Učinio je i ekumensku gestu, zagrlio je izaslanstvo ekumenskog patrijarha carigradskog Atenagore. Osim toga, na misi je potpisao ček „na znatnu svotu u dolarima za pomoć djeci u arapskim zemljama pogođenima ratnim sukobom.“ Bilo je to prvi puta u povijesti da jedan papa potpisuje ček. Te se godine dogodio i stvarni zagrljaj Rima i Carigrada, za vrijeme Papinog posjeta Turskoj – Pavao VI. i Atenagora u bratskom zagrljaju. Pavao VI. želio je skrenuti pozornost na kršćanski Istok, i to s razlogom. Dok Crkvu vraća na njezine izvore, poziva i na štovanje kršćanskog Istoka u kojem su se dogodila prva četiri velika crkvena sabora koja su definirala istine vjere što ih i danas ispovijedamo u Nicejsko-carigraskom vjerovanju. Bili su to sabori: Nicejski 325., Carigradski 381., Efeški 431. i Kalcedonski 451. godine. Oni su očuvali i utvrdili temeljne istine o Trojstvu, Isusu Kristu i o Bogorodici.

I Crkva na našem području, tadašnje Jugoslavije, vjernicima je uputila snažnu poruku. Bilo je to vrijeme slično današnjem, kada su mnogi nijekanje Boga pokušavali opravdati znanstvenim razlozila. U poslanici Biskupa Jugoslavije za Godinu vjere stoji: „Mnogi su mučeni sumnjama, a mnogi su postali brodolomci u vjeri. Nije ni čudo kad znamo kako se u modernom društvu već dugo vremena povređuje dostojanstvo čovjeka i nastoji se u dušama stvoriti raspoloženje nevjere. Želi se ukloniti iz ljudskih misli svaki pojam o vječnom Božjem Biću, a o Isusu Kristu piše se u nekim knjigama da je mit i da nikad nije ni postojao. Pa tako onda moderni čovjek okupiran s bezbroj poslova, misli i planova, ponosan na svoja ostvarenja, a osim toga slabo poučen u vjeri i zato sklon da se oslobodi viših moralnih načela, vrlo lako podliježe napasti nevjere.“ Biskupi su pozivali roditelje da u vjeri odgajaju svoju djecu, uputili su poticaj na javno ispovijedanje vjere „onima koji 'šapću' svoj Credo, a također su ukazali i na značenje papinstva i vjernosti Petrovom nasljedniku.

Papa Pavao VI. više puta je isticao kako vjera „nije podilaženje filozofskim i sociološkim strujanjima prolaznog trenutka.“ Za njega je vjera „pristajanje cijeloga našeg bića uz divnu i milosrdnu poruku spasenja priopćenu nama svjetlim i otajstvenim putovima Objave.“ Na Biskupskoj sinodi te godine rekao je da vjera „nije samo traženje, nego prije svega sigurnost; i više nego plod naših istraživanja, ona je otajstveni dar koji hoće da naše pozorne i pune povjerenja duše budu poslušne i raspoložive za veliki dijalog Boga koji govori.“ Istaknuo je kako je „nužno da vjera Crkve bude ponizna, iskrena i jaka.“ Bio je svjestan da je istine Vjerovanja potrebno izreći novim rječnikom. Zato je na kraju Godine vjere, dirljivo ispovijedio Credo u ime cijele Crkve. Tekst je to u kojem je objasnio i proširio članke Vjerovanja želeći njegov sadržaj približiti svima koji ga ispovijedaju. Proširujući Nicejsko-carigarsko vjerovanje, Pavao VI. protumačio je vjeru u jednoga Boga u tri osobe, božanstvo i čovještvo Isusa Krista, istočni grijeh, otkupljenje ljudskog roda po Isusu Kristu, trajno djevičanstvo Marijino, jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, sakramente, stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, uskrsnuće tijela i vječni život u raju ili paklu.

Mnogo je sličnosti pape Pavla VI. i Benedikta XVI. u okolnostima koje vode prema Godini vjere i daju joj temeljno obilježje. A kao bilješku za kraj spomenimo još nešto. Papa Pavao VI. bio je prvi papa u povijesti Crkve koji je dopustio objavljivanje svojih razgovora o gorućim problemima današnjice. Knjigu „Razgovori s Pavlom VI.“ napisao je filozof Jean Guitton, prvi slušač laik na Drugom vatikanskom saboru. I Benedikt XVI. učinio je velike iskorake u intervjuima koje je dao novinaru Peteru Seewaldu u knjizi „Svjetlo svijeta.“

No, što nas još čeka? Vidjet ćemo – sve do 24. studenoga 2013. kada završava Godina vjere naše generacije. Jedno je sigurno: i 1967./1968. i 2012./2013. u Godini vjere Crkva stoji pred ogledalom. Ako u njemu vidi Isusa Krista, onda je to znak da je Njezino poslanje uspješno!

Arhiva članaka