Psovka - na usnama pozaspala straža

Hvale vrijedna je hrvatska kreativnost na mnogim poljima stvaranja: od ozbiljne i otmjene umjetnosti do umijeća komuniciranja, osobito u kriznim situacijama kada se vicevi rađaju kao od šale.
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato Photo: dwellingintheword.wordpress.com utorak, 17. rujna 2013. u 09:30

I dok nas smijeh, čak i pomalo „kiselkasti“, na trenutke može izvući iz tjeskobe, ima jedna grana „kreativnosti“ u kojoj smo među vodećima u svijetu. Psovka i psovanje. Tada se verbalno stvaralaštvo, koje bi trebalo uzdizati komunikaciju, pretvara u svoju suprotnost. Nije to nikakvo olakšanje kad stvari krenu naopako. Psovka nije nikakva utjeha niti rješenje problema. Ona je sama po sebi problem više. I to problem koji je u našem društvu već odavno pustio duboko korijenje.

Izravno protiv Božje zapovijedi

Katekizam Katoličke Crkve psovku obrađuje u cjelini posvećenoj Božjim zapovijedima. Ona je grijeh protiv Druge Božje zapovijedi: „Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud“ (Izl 20,7; Pnz 5,11). „Psovati znači protiv Boga – u nutrini ili izvanjski – izricati riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje“ (KKC, br. 2148). No, KKC ovdje ne misli samo na jednu riječ – ime Božje, već se zabrana proteže i na riječi „protiv Crkve Kristove, svetaca i svetih stvari.“ Takvu praksu „razbacivanja“ svetim riječima naziva bogohuljenje (psovka je hula), a prema Zakoniku kanonskog prava (kan. 1369), „tko u javnoj predstavi ili govoru, ili javno objavljenom spisu, ili drukčije služeći se sredstvima društvenog priopćivanja huli na Boga, ili teško vrijeđa ćudoređe, ili govori uvrede protiv vjere ili Crkve ili izaziva mržnju ili prezir, neka se kazni pravednom kaznom.“ Iako psovka i hula doslovno nisu istoznačnice (hula = grijeh nezahvalnosti, oholost prema višoj vrijednosti ili Biću), sadržajno se vežu jedna uz drugu. Moralno, pak, radi se o teškom grijehu.

Govori li Biblija o psovci?

Da je psovanje povezano uz posebna emotivna stanja, poznato je biblijskim piscima i uopće crkvenim ocima. Tako i kod sv. Pavla nalazimo niz situacija povišenog adrenalina u kojima psovka munjevito leti preko usana: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću“ (Ef 4,31) i „Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta“ (Kol 3,8). Psalmist, zanimljivo, psovače naziva lakomcima (Ps 10,3) i prezirnicima Jahvinim. Biblija uz psovku veže riječ bezboštvo, a kazne za to su, primjerice, potop (Post 6,11), razorenje Kule babilonske (Post 11,4), itd. Stari zavjet ne skriva imena „vrsnih“ psovača i hulitelja, kao što je Sanherib (asirski kralj) ili Antioh Epifan (progonitelj Židova, mučitelj sedmorice braće Makabejaca i njihove majke). U Knjizi Levitskog zakona (24,10-16) čitamo o vrlo strogom pristupu psovanju Božjega imena. Psovač je pred Mojsijem kamenovan, jer je pogrdio Ime Božje. U r.15 i 16 najstroža je kazna: „Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti.“ Psalmistu je zato stalo sačuvati jezik od ružnih riječi. Prema vrlo slikovitom psalamskom govoru, možemo reći da se psovka dogodi kada zaspi straža na usnama.

Psovka izvire iz srca

Što se Isusovog stava tiče, on je vrlo jasan. Čitamo ga u Lukinom evanđelju (Lk 6,34-37): „Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi." Isus želi potaknuti na čuvanje čovjekove nutrine, jer „iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mt 7,21-23). Isus ovdje samo pojašnjava vezu srca i riječi koju nalazimo i u Psalmu 51 i molitvi za čisto srce: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Ps 51,12) I dalje nastavlja: „Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja naviještati hvalu tvoju.“ (Ps 51,17). Za židove je srce središte čovjeka, odraz njegove osobnosti, načina razmišljanja, djelovanja, reagiranja, impuls u komunikaciji i s Bogom i s čovjekom. Važnost riječi u komunikaciji s Bogom čitamo kod Psalmista kojega, čitajući, vrlo brzo usvajamo kao vlastitu molitvu. Njegov je glas sredstvo izricanja nutrine pred Bogom i svjestan je snage „govornog aparata“: „Prizivam te, Gospodine, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! Nek' mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek' bude k'o prinos večernji!“ (Ps 141,1-2). I on osjeća napast na usnama, zato i moli: „Na usta mi, Gospode, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih!“ (Ps 141,3).

Što je psovka?

Prema svetom Jeronimu, „psovka je strašnija od bilo kojega drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga. Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji." Oni crkveni oci koji su psovače smatrali gorima od pasa i drugih životinja, vrlo su blizu hrvatskom tragu u riječi psovka koja je bliska riječi pas. Ali, pas ne psuje svojega gospodara, a čovjek psuje svojega Stvoritelja i Nebeskog Oca. Svećenici, osobito karizmatici, rado naglašavaju da je psovka djelo zloduha. I doista, najteže je preko usana prevaliti prvu psovku, a kasnije je sve lakše. To je princip svakoga grijeha. A kada se izravno pogrđuje Božje ime, Zli se naslađuje!  U hrvatskom jeziku psovka je definirana kao nepristojna riječ koja se nekome upućuje u gnjevu, kojom se što izvrgava ruglu ili se upotrebljava kao poštapalica u neuglađenom govoru. Na žalost, psovka kod mnogih počinje u gnjevu, a onda se poput zaraze proširi i kad se gnjev stiša, kao „fora“ koja zabavlja sugovornike, nešto čemu će se neki i nasmijati. Zanimljivi su i nazivi koji se koriste u našim dijalektima o ovoj temi. Psovati – u podravskom dijelu kajkavskog kraja kaže se kleti, dok se u Dalmaciji koristi pojam beštimati. Iz talijanskog bestia to ima neke logike. U psovanju jezik postaje prava beštija, zvijer koja mlatara bez „voznog reda“.

Zašto je važno paziti na riječi?

Riječi su najčešće sve što imamo u komunikaciji jedni s drugima. (Neverbalno izražavanje također je bitan dio komunikacije. Na žalost, i neverbalno se može „ružno govoriti.“) I zbog poštovanja jednih prema drugima (ako je poštovanje još na cijeni), i govor bi trebao biti čist. Koliko li, pak, poštovanje zaslužuje Onaj koji nas je otkupio i spasio od smrti i grijeha? A mi srcem i jezikom upadamo u stupice psovke. Jedan od naših najistaknutijih moralista svjetskoga glasa, dr. Ivan Fuček, u knjizi „Vjerovati – živjeti“ donio je zanimljivu teoriju o tome kako je psovka „osvojila“ i naš narod. Osim nekih teorija o njezinom putu iz Srbije u Hrvatsku, koje dok ne postoji jednoglasno slaganje nećemo isticati, postoji slaganje da je „i bogopsovka i bludna psovka proizvod Istoka koji se prodaje na Zapadu, a Hrvati su prvi zapadni susjedi tih istočnih krajeva.“ No, ipak smatram da nije presudno pitanje kako je psovka došla u naše krajeve, nego zašto se tako „udomaćila“? Zar je baš sve „iz uvoza“ bolje od, primjerice, čistog, melodičnog i lijepog hrvatskog jezika kojega i danas mnogi s užitkom slušaju i s ljubavlju uče?

„Lijek“ ili „fora“?

Ima li psovka veze s „oslobađanjem“ od psihičke napetosti? Može li zlo sredstvo dovesti do dobroga cilja, pogotovo kad znamo da psovka ne prolazi bez loših posljedica? Najopasnije u društvu kojem sve više slabi osjećaj za grijeh, jest psovka iz zabave. Tada se njezina štetnost uopće ne shvaća ozbiljno, a onome tko je psovku posijao u ljudsko srce, cilj je upravo to – od ljudi učiniti igračke koje će, po diktatu Zloga, bacati psovke prema svemu što je Bog stvorio. Sotona je, naime, čovjekoubojica od početka. Zna da je čovjek najdragocjenije Božje stvorenje, zato koristi sva sredstva da njime ovlada. A najlakše je krenuti kroz igru i zabavu, zar ne? Ili kroz stresne situacije. Psovka nas sigurno ne čini važnima niti „fora“ ljudima. Ona je primitivizam kojega će svaki psovač postati svjestan kada si vizualizira riječi koje izgovara. Kad mu slike onoga što psuje dođu pred oči, zasigurno će tek tada shvatiti što „proizvodi“ njegovo srce, a usta izbacuju kao najveće vrbalno smeće.

Što nam je činiti?

Prijedlog da se u mislima „vizualizira“ sadržaj koji se izgovara možda će se nekima učiniti šokantan. Ali to je jedini put da čovjek shvati što govori. I tek kad iz poštapalica kojih (možda) i nije svjestan dođe k sebi, može „čistiti“ svoj jezik i srce. Duhovna pomoć je svakako molitva za oslobođenje od toga ropstva i, umjesto psovke, izgovaranje pohvala Božjem imenu. Najjednostavnija pomoć i jedan od kratkih zaziva može biti ovaj psalamski redak: „Na usta mi, Gospode, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih!“ (Ps 141,3). Za psovku, kao rak-ranu, ima lijeka. Samo što ne djeluje preko noći, već je to dugotrajna borba koja treba „iščupati korijen“. I ona počinje već u obitelji. Mnogi odrasli, naime, i nesvjesno „uče“ kako postati psovač, jer djeca – poput spužve – upijaju baš sve, od najranijih dana. Ali djeca mogu i pomoći u oslobađanju od psovke. Kada bismo njihovo pitanje – što je to? – koje postave kad čuju neku psovku shvatili ozbiljno, možda bi i to bilo jedno od sredstava čišćenja nutrine od ružnih riječi. Sjećam se, kao maloj su mi govorili da će mi zubi otpasti ako ću govoriti kao neki veliki koji su si često „dali oduška“ po tom pitanju. Samo mi nikada nije bilo jasno zašto njima zubi nisu ispali zbog ružnog govora? Malo šale, ali ima u tome nešto. Koliko bi danas ljudi hodalo bez zubiju? Glas je predivno sredstvo prenošenja sadržaja koji oplemenjuje. Da bi proizveo zvuk uz koji se drugi dobro osjećaju, treba biti „izravno spojen“ na čisto srce. Možda nam sada postaje jasnija molitva Psalmista: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“ (Ps 51,12).

Da biste komentirali, prijavite se.