Radosno vrijeme posta: razmišljanje iz perspektive grkokatolika

Đakon Križevačke eparhije Livio Marijan objavio je članak o teologiji posta. Govoreći iz perspektive istočne katoličke duhovnosti, kazao je da post može i treba biti radosno vrijeme. Njegovo razmišljanje prenosimo djelomično, a cijeli članak možete pročitati ovdje.

Evo nas u onom razdoblju godine kada smo zasuti s jedne strane izjavama slavnih i poznatih osoba o tome čega se sve odriču u vrijeme Korizme, a s druge strane izloženi svagdanjom bogatom ponudom dijeta i specijalističkih prehrana 'za zdrav i sretan život'.

Mnogi će se kršćani zapitati što se dogodilo s postom u Crkvi, zašto se vrlo malo govori više o postu s propovjedaonica, je li to uopće više dio naše vjerske prakse ili se to sve jednostavno zamijenilo dobrim dijelima, kako se često može čitati ili čuti, pa i u našim crkvama.

U svim istočnim kršćanskim obrednim tradicijama (grčkoj ili bizantskoj, siro-antiohijskoj, siro-kaldejskoj, koptskoj, etiopskoj, armenskoj) preduskrsno vrijeme priprave naziva se 'Sveta četrdesetnica' ili 'Veliki i časni post' (na zapadu 'Korizma') i to je, zajedno s Uskrsom, najistaknutije i središnje vrijeme čitave crkvene liturgijske godine.

Prema shvaćanju istočnih otaca Crkve, čovjek - stvoren na sliku i priliku Božju (dakle u harmoniji sa svime, sličan anđelima) poigrao se sa svojom od Boga danom slobodom, zaigrao na kartu sebičnosti, bio zaveden zlom, otpao od Boga, prekršio Božji zakon i izgubio prvotno dostojanstvo, ali i prvotni sklad. Postao je plijenom vlastite nezasitnosti, te sada živi u neskladu, neredu i sa Stvoriteljem, i s prirodom, ali i sa sobom. Grčki oci govore da je iz kozmosa - reda, upao u kaos - nered. Čovjek je tako postao generatorom vlastite nesreće: smrtan, podložan bolesti i truleži, rob strasti, nezasitan, pomućena razuma, sluga vlastite megalomanije. Tko od nas to svakoga dana svojega života ne proživljava u sebi i u drugima?

U istočnoj kršćanskoj teologiji i duhovnosti post i askeza jesu neophodna sredstva, lijek i terapija za našu dijagnozu, za našu grijehom ranjenu narav. U zapadnoj je teologiji stvar često postavljena drugačije, više legalistički - pa je post jedna vrsta naknade za naše grijehe, ispaštanje po pravdi, čime se na neki način iskupljujemo za svoj grijeh. U istočnoj teologiji naglasak je na posve drugom mjestu. Post se shvaća kao sredstvo kojim se liječimo od naše sebične naravi, od loših navika, od svog egoizma, a to nam je jednostavno neophodno, bitno i nezamjenjivo ako želimo vratiti sebi sliku bogolikosti, ako se želimo postupno preobražavati u Kristovu sliku. 

Zato istočni kršćani često čestitaju jedni drugima: Radostan post! To izvrsno ocrtava stih Jutrenje petka prvoga tjedna posta: Primimo navještaj posta s radošću! Da je naš praotac Adam držao post mi ne bismo bili lišeni raja. Voće koje nas je usmrtilo bijaše lijepo za oko i ukusno za hranu i stoga se ne dajmo zavarati očima jer kada se pojede postaje bezvrjedno. Bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo...