Što je dobro znati o Apostolskom vjerovanju?

Kada je Crkva rođena, nije postojao pisani obrazac molitava i obreda, već je sve to obilježeno spontanošću, samo su se Isusove riječi prepisivale i ponavljale onako kako su ih svjedoci prenosili.
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato četvrtak, 06. prosinca 2012. u 00:00

„Mi ne vjerujemo u neke formule, nego u stvarnosti koje se njima izriču, a koje nam vjera dopušta 'dotaknuti'. Vjernikov čin (vjere) ne zastaje na izrečenom, nego dostiže (izrečenu) stvarnost. Ipak, mi se tim stvarnostima približavamo s pomoću formula vjere. One nam omogućuju da vjeru izrazimo, da je prenosimo, da je u zajednici slavimo, da je usvajamo i sve više od nje živimo.“ (Katekizam Katoličke Crkve, 170)

Širenje kršćanstva
Nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo, njegovi su učenici primili posebnu snagu, Duha Svetoga, kako bi mogli nastaviti Njegovo poslanje. Na Pedesetnicu je u Jeruzalemu rođena Crkva, zajednica svjedoka Krista živoga i uskrsloga, Njegovoga djelovanja i smrti. Njezini su članovi još uvijek živjeli židovskim načinom (ne zaboravimo da su bili židovi), no postupno su stvarali i vlastiti stil obreda u kojima su se sjećali vremena provedenog s Učiteljem, Njegovih poruka i djela. U privatnim kućama „lomili su kruh“, što je biblijski opis Euharistije, upravo po Isusovoj želji: „Ovo činite meni na spomen.“ Osim toga, podjeljivali su kršćansko krštenje (ne ono Ivana Krstitelja), dijelili su materijalna dobra, a to što su se molili Kristu kojega su nazivali Gospodinom (Kyrios), židove je najviše zabrinulo. Tako su nastajale prve pobune protiv kršćana, ali i njihov progon iz Jeruzalema. Među prvim žrtvama mučenicima bio je sv. Stjepan, a među progoniteljima Savao koji će se kasnije i sam obratiti i postali Pavao. Uslijedio je drugi val progona od strane tadašnjega kralja Heroda Agripe. Nakon toga ponovni ustanak Židova na kršćane i odlazak kršćanstva u poganski svijet. No, dugoročno gledano, progoni nisu gasili vjeru, već je, naprotiv, raspirivali. Tako je kršćanstvo doživjelo procvat u Antiohiji gdje se susrelo s jednom drugačijom kulturom, onom grčkorimskom, za razliku od kolijevke u židovsko-palestinskom svijetu. U Djelima apostolskim možemo pratiti Pavlova misijska putovanja i širenje vjere sve do Rima gdje je početak Crkvi dao sv. Petar, apostolski prvak koji je ondje umro mučeničkom smrću 64. godine. Rim je postao središte Katoličke Crkve, a kršćanstvo se proširilo i na Egipat, Mezopotamiju, Malu Aziju, Sjevernu Afriku, Galiju. S obzirom na središte u jezgri Rimskoga Carstva, Crkva je smetala ondašnjim vladarima, jer kršćani su se klanjali samo svome Bogu, a ne njihovim rimskim bogovima. Do 100. godine Carstvo ih je nekako toleriralo, no nakon toga uslijediti su progoni od strane Rimljana – sve dok car Konstantin kršćanstvu nije dao slobodu, 313. godine.

Simboli vjere
Kršćane progoni nisu obeshrabrili da slave svoje tajne. Nisu se uplašili niti pogana koje su također pozivali na obraćenje. No, uvijek su sa zadivljujućim poštovanjem i uvjerenjem bili oprezni kome će i kako povjeriti ono najsvetije što kršćanska vjera ima, a to je živi Bog i vjera u Njega. Kada je Crkva rođena, nije postojao pisani obrazac molitava i obreda, već je sve to obilježeno spontanošću, samo su se Isusove riječi prepisivale i ponavljale onako kako su ih svjedoci prenosili. Ubrzo su osjetili potrebu da zapišu osnovne stvari kako bi zajednice koje su nastajale imale zajednički pisani temelj svoje vjere koju su slavili u liturgijskim sastancima. Ozbiljnost tim zapisima dalo je korištenje imena „apostolski“. Ono je gotovo pečat autoriteta. Sadržaj su im sigurno prenijeli apostoli. Ti obrasci postali su mjerodavni za sve kršćanske zajednice, a služili su, ne samo postojećim kršćanima, već i u pripravi novih kandidata za krštenje. Radi se o vjeroispovjestima, zato što sažimaju vjeru kršćana. Sinonimi su i Vjerovanje, Credo (po prvoj riječi „Vjerujem...) i Simbol vjere. Imali su dva naglaska, kristološki – da se odnose na Isusa Krista kao Sina Božjega i Spasitelja, ili trojstveni – da se spominju tri božanske osobe. Kasnije će se proširivati do sve složenijih oblika. No, među prvim simbolima vjere svakako je najistaknutiji tzv. Apostolski simbol vjere.

Apostolski simbol vjere
Zašto simbol? Grčki pojam 'symbolon' znači polovicu prelomljenog predmeta koji se pokazuje kao znak prepoznavanja. Za nas kršćane to je i zbir glavnih vjerskih istina po kojima se prepoznajemo kao Kristovi kada ih zajedno izgovaramo, kratki obrazac koji je obvezan za sve. Najsažetiji znak prepoznavanja koji kršćane prati od početka jest znak križa: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ To je tzv. krsni simbol i prva ispovijest vjere. Iako su različite crkvene zajednice koje su utemeljili apostoli imale svoje vlastite simbole (ispovijesti vjere), za kršćane Istoka i Zapada ostaju najvažnija tri: Apostolski, Nicejsko-carigradski i Quicumque (koji govori o nužnosti vjere u Trojstvo za spasenje). U ovom tekstu polazimo od Apostolskoga koje se najprije učilo napamet neposredno pred stupanje u Crkvu. Kandidati za krštenje, prije nego su bili kršteni, ispovijedali su taj kratki sažetak vjere. On se ubrajao u tzv. „disciplina arcani“, tajni znak raspoznavanja koji je tim usmenim putem, bez zapisivanja, bio čuvan od nevjernika, da ga ne obeščaste oni koji ne vjeruju u Krista i ne prihvaćaju ga za Spasitelja. To znači da nije bilo moguće predstavljati se kršćaninom, a ne znati Apostolski simbol, jer upravo to je bio alarm po kojem se prepoznavalo heretike među kršćanima. Ovaj najstariji poznati simbol vjere potječe s kraja II. stoljeća (160. god.), a naziva se Simbol Rimske Crkve. Pisan je grčkim jezikom koji se koristio u liturgiji u Rimu u to vrijeme. Glasio je: „Vjerujem u Oca Gospodara svega, i u Isusa Krista, i u Svetoga Duha, i u svetu Crkvu i u otpuštenje grijeha.“ Za sv. Ambrozija, „taj je Simbol duhovni pečat, on je razmišljanje našega srca i kao njegova stalno prisutna straža, on je sigurno blago naše duše.“ Usporedimo li ga s tekstom Apostolskog vjerovanja, tada možemo uočiti da mu je ovaj Simbol Rimske Crkve temelj. On je u vrijeme nastanka bio polazište i za kateheze tadašnjih kršćana. „To je simbol koji čuva Rimska crkva u kojoj je sjedište imao Petar, apostolski prvak, i u koju je donio zajedničko učenje“, napominje KKC (br. 194). Slijedeći kateheze sv. Ćirila Jeruzalemskog, KKC (br. 186) dodaje kako taj prikaz vjere nije načinjen prema ljudskom nahođenju, „nego je iz cijeloga Pisma bilo sabrano ono najvažnije da pruži cjelovitu vjersku pouku.“ I dodaje: „Kao što gorušičino sjeme u zrncu sadrži veliki broj grana, tako i taj sažetak vjere u nekoliko riječi obuhvaća sve znanje prave pobožnosti Starog i Novog zavjeta.“

Tajni znak?
Kao što je postojao sažetak vjere koji se nije zapisivao da ga ne otkriju nevjernici, tako je postojao i tajni znak kojega su samo kršćani razumijeli kao svoj. U njemu je vrlo rječito sažet simbol vjere u Isusa Krista, Sina Božjega i Spasitelja, što se ujedno naziva kristološka ispovijest vjere. Budući da je mlado kršćanstvo u početku bilo u susretu s grčkim jezikom, vjernici su pokušali kršćanskim očima čitati i određene pojmove. Tako je drevnim znakom raspoznavanja postala riba, jer se na grčkom jeziku kaže: IHTHIS (ihtis), što im je poslužilo kao akrostih za: Iesous (Isus), Hristos (Krist), Theou Yios (Sin Božji), Soter (Spasitelj). Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva također dodaje da se „riba upotrebljava i kao simbol krštenja, jer kao što riba ne može živjeti izvan vode, tako i kršćanin može biti spašen samo preko krsne vode.“ Slijedeći isti izvor, napominjem da je sve do IV. stoljeća križ kao simbol kršćana bio prikriven u drugim oblicima (sidro, svastika – crux dissimulata, krug).

Tekst Apostolskog vjerovanja

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao,
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi
žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela
i život vječni.
Amen.

Da biste komentirali, prijavite se.