Sveta Klara iz Montefalca

Sveta Klara iz Montefalca

Za tu Sveticu iz XIII. stoljeća možemo reći da je bila bogato obasuta karizmatičkim darovima.

sv-klara-montefalca.jpg
Autor
sveci.net/Laudato/K.P.
Fotograf
Laudato
Objavljeno:
 
17.08.2019 08:05

 

Budući da nas Crkva na II. vatikanskom saboru uči da karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, treba primiti sa zahvalom i utjehom, upoznajmo onu koju je Gospodin odabrao i postavio je za svjetlo njezinu, a i kasnijim vremenima.

Sveta Klara se kao druga kćerka Damjana i Jake g. 1268. rodila u Montefalcu, u pokrajini Perugi. Zahvaćena izvanrednom ljubavlju prema Bogu, već je u nježnoj dobi od 4 godine pokazala tako veliku sklonost prema molitvi da se povlačila u samotne kutke očinske kuće te ondje sate i sate provodila u molitvi. Tako se od malena naviknula na neprestani dijalog s Ocem po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Čekajući u molitvi na Gospodina, na njegov glas, u njoj se sve više budila želja za njim. Sam je Gospodin tu želju podržavao i tako je osposobljavao da bude prikladna za primanje njegovih izvanrednih darova.

Zarana je počela u sebi osjećati i duboku pobožnost prema Gospodinovoj muci pa je samo jedan jedini pogled na raspelo bio dostatan da je potakne na trajno mrtvenje i svladavanje, kome se sva predavala čineći oštre pokore, noseći na svom nježnom tijelu oštre opasače. Bilo je pravo čudo da je djevojčica od 6 godina bila sposobna tako nešto ne samo pomisliti već i podnositi. Čudo je to koje graniči s nevjerojatnošću, no kod Boga i uz njegovu pomoć i najnevjerojatnije može postati stvarnost.

Sveta Klara se sva predala i posvetila Bogu pa je, u želji da se povede za primjerom svoje starije sestre Ivane, zamolila da smije ući u strogu klauzuru, zvanu »di Damiano«, po njezinu ocu, koji je dao sagraditi taj svojevrsni strogi samostan. Sagradio ga je baš zato da udovolji želji svoje starije kćerke za samoćom. Klara je ušla u tu zajednicu g. 1275. Kako zlo zna biti zarazno, tako isto i dobro. Primjer je tih dviju sestara djelovao na mnoge koji se za njima povedoše. I tako nastade potreba za još većom zgradom. Gradnja je te zgrade započela g. 1282., a produžila se kroz 8 godina uz mnoge protivnosti i poteškoće svake vrste. Zbog nedostatka financijskih sredstava Klara je za vrijeme gradnje bila prisiljena da pođe u prosjačenje. Za Božju je stvar rado postala prosjakinja.

Kad je nova zgrada bila gotova, biskup je Gerardo Artesino 10. lipnja 1290. izdao dekret, kojim potvrđuje redovničku zajednicu sestre Ivane, davši joj pravila svetog Augustina. Zajednica je zadobila i pravo primanja novakinja. Samostan je na prijedlog Ivane nazvan »od Križa«, a ona je bila izabrana za prvu opaticu.

Međutim je Ivana umrla već 22. studenoga 1291. pa je na njezino mjesto izabrana odmah za poglavaricu sestra joj Klara. Ona se izboru oprla – uz druge razloge bila je i veoma mlada – ali sestre nisu poništile svoj izbor i tako se Klara morala latiti teške službe. Nije lako biti dobar poglavar.  Sveta  Klara je toga bila svjesna pa je tražila svjetla i pomoći odozgora. Svoju je zajednicu vodila prosvijetljenom čvrstoćom i odlučnošću. Kad kažemo prosvijetljenom, onda želimo reći da je dobivala nadahnuća odozgora, ali da je i ono što je od sestara tražila znala uvijek pametno i razborito obrazložiti. Poteškoće u poslušnosti često imaju svoj korijen u tomu što se ne zna zašto se nešto traži i zapovijeda. Klara je svojom riječju, a još više primjerom, u svojoj zajednici znala podržavati želju za ostvarivanjem redovničke savršenosti.

Bog je svoju izabranicu vodio putem visoke mistike. Obdario ju je viđenjima i zanosima, darom ulivenog znanja, po kojem je mogla davati veoma mudre odgovore na sva pitanja što su joj postavljali filozofi, teolozi i učeni ljudi. Njezinom je zaslugom bila otkrivena i jedna krivovjerna sekta, zvana Duh slobode, koja je po Umbriji širila kvietističke zablude.

Sveta Klara je umrla u svojem samostanu Sv. Križa u Montefalcu 17. kolovoza 1308. Narod ju je odmah poslije smrti počeo naveliko štovati. Pokrenut je i proces za njezinu kanonizaciju, ali se zbog raznih nedaća jako dugo otegnuo. Dovršio ga je tek Leon XIII., proglasivši Klaru iz Montefalca službeno i na svečan način g. 1881. svetom. Akti procesa potječu iz prve polovine XIV. stoljeća. Tada je bilo preslušano ništa manje nego 470 svjedoka. Svetici je posvećena u Montefalcu jedna crkva, u kojoj se nalaze značajne freske, a koje prikazuju razne prizore iz njezina života, naslikane g. 1333. i pripadaju tzv. umbrijskosienskoj školi. Spomena je vrijedna i Rubensova slika koja prikazuje Gospu okruženu svecima augustinskoga reda. Ta se slika nalazi na glavnom oltaru u augustinskoj crkvi u Antwerpenu, a na njoj se među svetima nalazi i sveta Klara iz Montefalca. Slikari je često prikazuju sa simbolima Kristove muke u koju je svetica sva bila zadubljena i koju je veoma duboko proživljavala.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: