Sveta Marija Magdalena

Isus Krist je 27. listopada 1943. o svetoj Mariji Magdaleni rekao Mariji Valtorti:  „Želim ti povjeriti jednu  tajnu. Svetica koju ljubiš još od djetinjstva, Marija iz Magdale, kao pokornica u Francuskoj sama među liticama znala je odvojiti duh od tijela, da bi ga zahvaćenog virom ljubavi, poslala onamo gdje ja bijah u svetim Prilikama. Ova njezina želja da mi se klanja u Sakramentu, onako kako mi se klanjala živom na zemlji, dirala me više od njezinih pokorničkih djela. Kršćani mi se vrlo malo klanjaju...”

Marija iz Magdale

Sveta Marija Magdalena je rodom iz Betanije nedaleko od Jeruzalema.  Roditelji su joj bili ugledni i bogati Židovi: otac Sirio, a majka Euhaita. Brzo su preminuli. Baština je podijeljena: Lazaru je pripala kuća na Maslinskom brdu i mnoga polja oko Jeruzalema, Marti posjed u Betaniji, a Mariji vila i posjed u lučkom mjestu Magdali uz Galilejsko jezero. Marija Magdalena je bila veoma lijepa i uz to dosta bogata. Živjela je na svom posjedu u Magdali. Gladna ljubavi često je mijenjala ljubavnike. Postala je osoba na lošem glasu, pa ju sveti Luka jednostavno bez imena spominje kao „grešnicu u gradu“.

I Marija iz Magdale je čula za čudesa Isusa iz Nazareta. Potrudila se da čuje Isusv govor o Bogu, čovjeku i vječnom životu.  Potresena je bila Isusovom čistoćom i blagošću.  Zgadio joj se njen vlastiti grešni život. Potražila je od Isusa oproštenje. Marijin pokajnički susret sa Isusom dirljivo je opisao evanđelist Luka: „Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabasternu posudicu pomasti i  stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću...“ Na kraju susreta Isus je rekao Magdaleni: „Oprošteni su ti grijesi. Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“ (Lk 7, 36-70)
 
Evanđelist Luka također donosi susret Marije Magdalene sa Isusom Kristom u obiteljskom domu u Betaniji. Prisutne su bile samo sestre Marta i Marija. Evo cjelovitog opisa: „Žena neka, imenom Marta, primi Isusa u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše Riječ Nujegovu. A Marta bijaše zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: ‘Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.’ Odgovori joj Gospodin: ‘Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.’“ (10, 38-42)
 
U skupini žena koje su zajedno s dvanaestoricom apostola pratile Isusa i služile im bila je i Marija Magdalena (Lk 8, 1-3). Sveti Ivan Evanđelist je opisao prisutnost Marije Magdalene prigodom bolesti, smrti i uskrisivanja njezinog brata Lazara u Betaniji. Evo jednog detalja: „A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govreći: ‘Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.’ Kad  Isus vidje kao plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: ‘Kamo ste ga položili?’ Odgovoriše mu: ‘Gospodine, dođi i pogledaj!’ I zaplaka Isus.” (Iv 11, 32-35).

Za vrijeme Posljednje večere, u susjednoj prostoriji bila je uz Majku Gospodinovu prisutna i učenica Marija Magdalena.  Nakon primanja Tijela i Krvi Kristove od strane Apostola uz Majku Isusovu bila je počašćena posebnom tom milošću jedino Marija Magdalena. Kad je Isus bio raspet na Golgoti „uz Križ Isusov stajala je majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena.“ (Iv 19, 25)  Kod Isusova ukopa i Uskrsnuća  zapisano je prisutnost Marije Magdalene.  Ona je bila prva glasnica Uskrsloga uplašenim Apostolima. Nakon Isusova uzašašća i Duhova veliki broj židova je pristao uz apostole i krstio se.  Neprijatelji započinju progon kršćana.  Kršćani se rasprše u okolne krajeve i zemlje.

Život nakon Isusova uskrsnuća
 
Neke  židove su pokupili: Mariju Magdalenu, njezinu sestru Martu, brata im Lazara, Kristova učenika Maksimina, pa Kalidona (bivšeg slijepca kojemu je Isus darovao vid) i Marcelu, dvorkinju svete Marte – s mnoštvom drugih kršćana. Njih dovedu i ukrcaju na derutni brod pa bez mornara i potrebnog pribora za plovidbu (bez jedara i vesala) porinu u  Veliko (sredozemno) more da se potope. Božjim čudom u kratkom vremenu bi brod prebačen na jug današnje Francuske u luku Marsej. Cijeli obalni kraj upoznaju gosti s Radosnom viješću. Sveti Lazar je bio prvi biskup Marseja, Isusov učenik Maksimin postao je biskupom Aquisa, sveta Marta je bila zauzeta djelima milosrđa u Arlesu.

Nakon što je sveta Marija Magdalena mnoge duše privela Bogu ode u neki pusti kraj te se skloni u spilju kod Beamea, gdje proživi trideset godina u najstrožoj pokori – hraneći se travama i korijenjem biljaka. Danju i noću često je po anđelima bila uzdignuta u zrak pa joj je dano da čuje  nebesku milinu anđeoskih pjevanja. Klanjala se duhom Isusu prisutnom na raznim mjestima  u presvetoj Euharistiji. Kad je dobila spoznaju da se približio kraj njezina života pohodila je jedne nedjelje Isusova učenika Maksimina te za vrijeme svete mise primivši Tijelo Isusovo  u zanosu ljubavi  Isus odvede njezinu dušu u Nebo. 
 
Njezino tijelo bi pokopano u kripti tog hrama. Ostala je neraspadnuta lubanja, jedna ruka i  još par kosti – što je moguće vidjeti svakom hodočasniku u bazilici  mjesta Maximin kraj Marseja. Ovi slabo poznati detalji nalaze se u glasovitoj zbirci „Životi svetaca“, izdano na latinskom jeziku u Beču 1694. (strana 435-436) od Andrije Josipa Iliesa.

Sam Isus je Mariji Valtorti 30. ožujka 1994. pokazao u viđenju spilju u Francuskoj u kojoj je boravila sveta Marija Magdalena i nju samu uoči smrti. Evo odlomka: „Gledam jednu pećinu u kojoj je prostrt ležaj od nagrnutog lišća na nezgrapnom ležaju od unakrsno položenog granja povezanog rogozom. Uz to je u špilji jedan veliki kamen koji služi kao stol i uz njega jedan mali kao stolica...
 
Kroz uzan nizak otvor nazire se padina brda, a po pokretnom svijetlu da se s tog mjesta vidjeti more... Vidim i gledam jednu omršavjelu ženu, odjevenu u tamnu seljačku halju preko koje je prebačen kožuh kao ogrtač, kako ulazi u špilju odmičući granje visećeg zastora. Izgleda dosta iscrpljena, a dob joj je teško odrediti. Ako bi sudili po izgledu ocvala lica, dalo bi joj se mnogo – moguće preko šezdeset godina. Sudim li po izgledu njezine kose koja je još uvijek gusta, lijepa i zlaćana, nema više od četrdeset.  Kosa uvijena u dvije pletenice spuštala joj se niz pognuta i omršavjela pleća. To je bilo sve što je preostalo svježe na tom liku žene. Ona je zacijelo morala nekoć biti vrlo lijepa jer joj je čelo visoko i glatko, nos pravilan i lijepo ovalno oblikovan.  Zbog mršavosti uslijed stalnog gladovanja, njene modre oči izgubile su sjaj i jako su upale u očnoj duplji, zasjenjene crnim kolobarima. Ta dva oka odaju dugotrajan plač Usta su obješena, vise na zamornoj krivini i vrlo su blijeda. Jednom su to morala doista biti prekrasna usta...“