Sveti Augustin Kenterberijski, biskup

O životu Sv. Augustina, koji stoji na počecima pokrštavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku god. 596., ne znamo mnogo. Toliko da je bio monah benediktinac u samostanu sv. Andrije u Rimu, i to da je bio "syncellus" sv. Grgura Velikoga. To znaci da je skupa s njim stanovao u istom samostanu, vjerojatno u ćeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od četvorice zapadnih velikih Otaca, značilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo.

Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa počeo je pomalo razmišljati o misijama na britanskom otoku, među bjeloputim Anglima. Za tu veoma tešku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovničkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s još 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, došavši do Aix-en-Provence, u Galiji, i čuvši ondje loše vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duši srah i vrati se natrag u Rim. Od straha, dakle, nisu pošteđeni ni sveci. To je posve razumljivo. jer i oni su ljudi i ništa im ljudsko nije strano. Papa Grgur Veliki nije htio odustati od te misije.. On je Angle želio učiniti drugovima anđela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporučenim pismom na galske biskupe i knezove, na put poslao.

U pratnji vojnika i tumača Augustin se s ostalim misionarima, prešavši Galiju i kanal između Galije i Britanije 597. god., napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more. Poučen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuđoj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Estelberta, koji je od g. 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevstava.

Taj vladar, još poganin, imao je za ženu kršćanku Bertu, franačku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema kršćanskoj vjeri. On, dakle, primi veoma dobrohotno kršćanske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu naviještanje. Privremeno im je ustupio crkvicu sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao što bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je došlo čak iz daleka Rima. Uvjerivši se da su ti misionari Božji ljudi, koji uče o pravome smislu života, vidjevši njihovu svetost i djela, a osobito njihova vođe Augustina, i sam zatraži da bude što bolje poučen u vjeri i napokon kršten.

Sveti primjer je opet djelovao i naviještanje činio vjerodostojnim i prihvatljivim. Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597.g. Postavši kršćanin, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvanom samostanom Sv. Augustina.

Da bolje razumijemo te događaje, napominjemo da je kršćanstvo u Britaniju došlo veoma rano, samo što je za vrijeme seobe naroda stradalo i bilo gotovo uništeno, kao i na mnogim drugim mjestima. Djelo je Sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u međuvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. Vrativši se u Englesku, za Božić je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki čuvši za tako obilnu žetvu, dade oduška svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj sto bolje ukorijeni i proširi, papa je 601.g. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao meropolitu dopustio nositi palij, te mu naložio da osnuje dva mertopolitanska sjedišta, od kojih će svako imati 12 sufraganih biskupija.
 
Svetac je osnovao prvo sjedište u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolit te metropolije bio posvećen za biskupa tek 625. god., kad je Augustin već davno bio u grobu. Ipak, stvari u Britaniji nisu išle uvijek bas tako glatko. Papa je Augustinu preporučio da ondje od starosjedilaca Britanaca i došljaka Saksonaca oblikuje jednu Crkvu. No, to je bilo veoma teško, jer su starosjedioci Saksonce smatrali osvajačima. Augustin, poučen životnim iskustvom, nije se dao slomiti poteškoćama, već je uporno radio dalje. Sa svojim je monasima nastavio evangelizirati Kentsko kraljevstvo, obrativši ga gotovo cijelog. Da bi se život Crkve u tim krajevima mogao što normalnije dalje razvijati, osnovao je dvije nove biskupije: jednu u Londonu, posvetivši joj za biskupa Mellita, a drugu u Rochesteru, posvetivši joj za biskupa Justa.

Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604.g., blago u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja. On je po uzoru na Sv. Pavla zasadio crkvu u Engleskoj, a njezine će plodove kasnija pokoljenja u radosti žeti.