Sveti Dujam

I solinski je biskup, sv. Dujam jedan, od svetaca koji je po svome svjedočenju riječju, djelima i mučeništvom Boga učinio ljudima zamjetljivim.
Autor: sveci.net/Laudato/M.S. Photo: YouTube utorak, 07. svibnja 2019. u 08:03
U vrijeme najžešćih progona pod carem Dioklecijanom oko 304. pogubljeno je u Saloni najmanje 45 uglednih kršćana. Uz Svetog Dujma biskupa poimence se spominju kao mučenici: biskup Sveti Mavro, prezbiter Asterije, suknar Sveti Anastazije te vojnici: Antiohijan, Gajan, Pavlijan, Seprimije i Telije.  U svojoj knjizi Iz svijeta svetaca spisateljica Ida Friederike Görres piše: "Boga možemo naći na mnogim putovima. Jedan od njih vodi preko svetaca. Pri tom se ne misli na njihov primjer i nauk i upute, već na samo njihovo postojanje. Nešto je, naime, posve drugo od Boga biti uslišan ili zapaziti njega samoga."
 
Lik sv. Dujma u dugoj povijesnoj predaji ostao je živ i Splićani ga kao svoga zaštitnika svake godine najsvečanije slave. Kao i o tolikim drugim starim svecima i mučenicima, tako i o svetom Dujmu nastadoše kasnije mnoge legende, koje su povijesno nepouzdane. O sv. Dujmu postoji čak šest "žića", koja ga spominju kao učenika svetog apostola Petra. Prema tim "žićima" on se rodio u Antiohiji od oca Teodozija i majke Migdonije. Tu je bio kršten od sv. Petra, koji ga je poslao u Rim, a iz Rima u Salonu.Jedan od najvećih autoriteta na području arheologije i solinske starine don Frane Bulić misli o sv. Dujmu drukčije, a uz njegovo se mišljenje prikloniše i strani učenjaci Duchesne i Zeiler.
 
Prema svemu sudeći, danas se Bulićevo mišljenje smatra dokazanim i prema tome povijesno zajamčenim. U Kronotaksi solinskih biskupa Bulić piše kao jedino mjerodavno ovo: "Tradicija neprekidna kroz sve vjekove i u svim spomenicima, ma koje vrste i koje vrijednosti bili, ne zna nego za jednog Dujma mučenika. Da je taj Dujam bio biskup, svjedoči nam Rimski martirologij, a potvrđuje mozaik lateranski; da je taj mučenik živio u Dioklecijanovo doba, kaže nam nadgrobni natpis Primusa i Chronicon Paschale. A pošto po tradiciji nije bio nego jedan Dujam, taj je morao živjeti koncem III. i početkom IV. vijeka. Po Chronicon Paschale imalo bi se zaključiti da je Dujam mučen god. 299. Ipak nije tako. Poznato je da su progonstva za Dioklecijana počela 303., ali protiv svećenstva istom 304., te se smrt Dujma ima postaviti u ovu godinu. Na to nas uoblašćuje i sama smrt Petra i Marcelina, koji poginuše iste godine kao i naš Dujam; a po drugim izvorima znamo da ovi bijahu mučeni god. 304."Iz toga slijedi da sv. Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra jer je poginuo mnogo kasnije nego što o tome govore "žića".
 
Bulić misli da je sv. Dujam bio drugi solinski biskup i da je biskupovao od g. 284. do 10. travnja 304., kad je poginuo za Dioklecijanova progonstva. Splićani ga ipak slave 7. svibnja jer je prema jednom "žiću" poginuo 7. svibnja 107. To je mišljenje sve do znanstvenih radova don Frane Bulića bilo smatrano vjerodostojnim i tako Dujmova svetkovina slavljena stoljećima 7. svibnja. Na taj dan slavi se i danas.
 
Bulićev nasljednik don Lovre Katić u jednoj svojoj konferenciji govori o grobu sv. Dujma ovo: "Izašavši na gradske bedeme, zakrećemo lijevo prema Bulićevu Tuskulumu i eto nas kod groba sv. Dujma, oko kojega se natiskalo stotine kršćanskih grobova, jer su vjernici željeli počivati što bliže mučeniku. Dapače, ponose se, ako im uspije postaviti sarkofag i ne baš tik do groba Dujmova. Honorija, vrlo kreposna žena, uzorna majka, nazivlje se još slavnom jer je 'martyribus adscita' - pribrojena mučenicima. Jedan pokojnik kaže da je postavio svoj grob prema sredini mučenika - ad medianos martyres. Biskup Simferij i Hezihij izabrali su mjesto za pokop pod samim oltarom, zajedno s tjelesima svetih mučenika, sljedeći u tome primjer sv. Ambrozija koji je u Milanu, u svojoj glasovitoj crkvi, položio pod oltar tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, a uz njih pripremio mjesto i za sebe. Nad grobom sv. Dujma podigao je crkvu isti onaj biskup Simferije koji je sagradio i gradsku baziliku. Još strše visoko zidovi ove crkve. Ograda pred oltarom još je na mjestu, a pred njom je lijep četverokutni kamenom okruženi prostor, u starini zvan 'schola cantarum', današnji kor za pjevače... U scholi cantorum kod groba sv. Dujma vide se tragovi dvaju ambona - današnjih stalaka za čitanje. S jednog se pjevala poslanica, s drugoga Evanđelje. Ova crkva ima jednu osobitost, koju ne zapažamo u drugima. Između stupova, koji su je dijelili na tri lađe, bile su od stupa do stupa postavljene rešetke, udubine na kolonama dobro su vidljive, a služile su da se u njih umetnu rešetke. Neki arheolozi drže da je to učinjeno zato da u crkvi budu odijeljeni muškarci od žena, dok drugi misle da je srednja lađa bila odijeljena od pokrajnih, da vjernici ne nagrnu u srednju lađu, gdje je bio položen mrtvac, oko kojega je svećenstvo molilo pogrebne molitve. Tako se je slobodnije i urednije obavljao sprovodni obred..."
 
Prema današnjem mišljenju povjesničara, opat Martin, koga je poslije razorenja Salone poslao u Dalmaciju papa Ivan IV. da otkupi kršćansko roblje i skupi kosti solinskih mučenika, prenio je g. 641. dio kostiju sv. Dujma u Rim - s kostima ostalih dalmatinskih i istarskih mučenika - gdje im je isti papa u krstionici uz Lateransku baziliku podigao kapelu s prekrasnim mozaikom, sačuvanim sve do danas. Drugi dio kostiju sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.
 
U temelje naše najstarije crkve uklesani su sveti mučenici Venancije i Dujam. Oko ovoga drugoga ovila se legenda koja ga učini popularnijim od prvoga. Za nas danas nije važno tko je od njih dvojice bio veći, nego je važno to da su obojica kao biskupi za vjeru i Crkvu poginuli dajući svim kasnijim pokoljenjima primjer vjernosti. Oni su utrli put Crkvi sve do dolaska Hrvata u ove strane. A Hrvati, pokrstivši se, prihvatiše ih kao svoje. To su učinili plebiscitarno i godine 1976. u brojnim hodočašćima u Solin i Split, obnavljajući vjeru i krsni savez. Svetkovina svetog Dujma želi nas svake godine sjetiti naše prošlosti, a još više obveze vjernosti što iz nje proizlazi.

Da biste komentirali, prijavite se.