Sveti Ivo iz Chartresa
Ivo je zaštitnik biskupskoga grada Chartresa i zagovornički pratitelj kanonika i svih ljudi koji na ravni crkvenoga prava navješćuju poruku istine i pravednosti.
Autor
sveci.net/Laudato/M.S.
Fotograf
youtube.com
Objavljeno:
23.05.2019 08:27
Sveti Ivo, biskup rođen je oko 1040. u francuskom Beauvaisu (sjeverno od Pariza). Njegovi roditelji su iz plemenitog staleža.
Studirao je u Parizu i Le Bec-u filozofiju i teologiju s naglaskom na kanonsko pravo. Učitelj mu je bio čuveni Lanfranc, a studirao je zajedno sa Svetim Anzelmom iz Canterburyja. Ivo postaje kanonikom u Nesleu (Picardie). Godine 1078. imenovan je prepoštom redovitih korskih kanonika u samostanu Sv. Quentina u Beauvaisu.
Za biskupa Chartresa (jugozapadno od Pariza) izabran je 1090.godine. Protiv njegova biskupskoga ređenja bila je jedna skupina klerika i sam metropolit i nadbiskup Richer iz Sensa, uz uplitanje i kralja Filipa I., Ivo je ipak u Capui zaređen za biskupa, a ređenje mu je podijelio papa Urban II.
Obred ustoličenja obnovio je sukob. Od toga trenutka on dolazi u središte pozornosti cijele javnosti. Ivo se pokazao pravednim i pravičnim posrednikom u toj usijanoj poziciji. U bračnom pravu zauzimao se za jednaka prava svih. Takav stav pogodio je brakolomnog kralja, koji je imao ljubavne pustolovine s Bertradeom iz Anjoua. Zbog toga kralj optužuje biskupa Ivu za veleizdaju, no ipak, on ostaje na slobodi. U slučaju laičke investiture Ivo se stavio na stranu pape Grgura VII. Ali je Ivo djelovao miroljubivo pa je nastojao izmiriti kralja i papu.
Njegove pravne odluke postale su temelj i mjerilo crkvenoga prava.
Ivo je umro 23, prosinca 1116. g. u svom biskupskom gradu. U kripti prvostolnice Naše Drage Gospe pokopan je. Katedrala je više puta uništavana u požaru i opet obnavljana, a ponovno je posvećena 1037. Ubrzo poslije smrti proglašen je blaženim i svetim.
Likovni umjetnici prikazuju ga kao biskupa i kanonika sa Zakonikom crkvenoga prava u ruci.
Studirao je u Parizu i Le Bec-u filozofiju i teologiju s naglaskom na kanonsko pravo. Učitelj mu je bio čuveni Lanfranc, a studirao je zajedno sa Svetim Anzelmom iz Canterburyja. Ivo postaje kanonikom u Nesleu (Picardie). Godine 1078. imenovan je prepoštom redovitih korskih kanonika u samostanu Sv. Quentina u Beauvaisu.
Za biskupa Chartresa (jugozapadno od Pariza) izabran je 1090.godine. Protiv njegova biskupskoga ređenja bila je jedna skupina klerika i sam metropolit i nadbiskup Richer iz Sensa, uz uplitanje i kralja Filipa I., Ivo je ipak u Capui zaređen za biskupa, a ređenje mu je podijelio papa Urban II.
Obred ustoličenja obnovio je sukob. Od toga trenutka on dolazi u središte pozornosti cijele javnosti. Ivo se pokazao pravednim i pravičnim posrednikom u toj usijanoj poziciji. U bračnom pravu zauzimao se za jednaka prava svih. Takav stav pogodio je brakolomnog kralja, koji je imao ljubavne pustolovine s Bertradeom iz Anjoua. Zbog toga kralj optužuje biskupa Ivu za veleizdaju, no ipak, on ostaje na slobodi. U slučaju laičke investiture Ivo se stavio na stranu pape Grgura VII. Ali je Ivo djelovao miroljubivo pa je nastojao izmiriti kralja i papu.
Njegove pravne odluke postale su temelj i mjerilo crkvenoga prava.
Ivo je umro 23, prosinca 1116. g. u svom biskupskom gradu. U kripti prvostolnice Naše Drage Gospe pokopan je. Katedrala je više puta uništavana u požaru i opet obnavljana, a ponovno je posvećena 1037. Ubrzo poslije smrti proglašen je blaženim i svetim.
Likovni umjetnici prikazuju ga kao biskupa i kanonika sa Zakonikom crkvenoga prava u ruci.
