Trebamo li voljeti sebe da bismo voljeli Boga?

Sposobnost i spremnost voljeti Boga, druge i sebe, glavni je kriterij dobrog duševnog zdravlja. Što je osoba zrelija, sigurnija u sebe i zdravija, ona izlazi iz sebe, iz svoga egoizma i ispravno voli sebe, Boga i svoga bližnjega.
Autor: duhos.com/Laudato/A.L. Photo: www.parkingspace23.com nedjelja, 28. svibnja 2017. u 10:53

Što je osoba labilnija, nesigurnija u sebe i izranjena nedostatkom ljubavi, ona će težiti da bude „objekt“ tuđe ljubavi. Umjesto da izađe iz sebe i voli druge, ona će imati jaku potrebu da bude voljena, da se sve oko nje vrti, da uvijek bude u centru pažnje i ljubavi drugih osoba. Da bi osoba mogla ispravno voljeti Boga i druge, treba najprije iskreno voljeti sebe.

Prema Isusovu naučavanju ljubav prema sebi je mjerilo kako treba ljubiti druge. „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Mt 19, 19), kaže Isus. Kad je riječ o ljubavi prema sebi, treba dobro razlikovati autentičnu ljubav prema sebi od narcističkog stava koji netko može usvojiti smatrajući kako je narcizam ljubav prema sebi. Istina, Narcis, je prema mitologiji, mladić koji je zaljubljen u samog sebe. Međutim, prema istoj mitologiji upravo je ta nezrela, odnosno patološka zaljubljenost u sebe odvela Narcisa u smrt. On je, naime, diveći se sebi, pao u vodu i utopio se. Narcisoidna ili narcistička ličnost, zapravo ne voli sebe. Ona sebe u dubini svoje psihe doživljava kao nešto nevrijedno, što nije dostojno da bude voljeno. Budući da ne može podnijeti tjeskobu koja nastaje na temelju takvog razmišljanja o sebi, narcistička osoba zaogrne svoju nemoć i lošu sliku o sebi, svoju nemoć, jednim u mašti stvorenim megalomanskim “plaštem” infantilne svemoći i onda se zaljubi u taj oklop ili masku kojom prikriva svoju nemoć. Prema tome, narcisoidna osoba ne voli sebe. Tko god se previše hvali i traži da mu se drugi dive, samim tim pokazuje da se sam jadno osjeća i da ne voli i ne prihvaća sebe.

Isus, najbolji poznavatelj ljudske duše, dobro zna da će osoba autentično, dakle nesebično voljeti druge tek onda ako najprije ispravno zavoli samu sebe. A da bi netko mogao prihvatiti i voljeti sebe, on mora najprije doživjeti da je voljen. Taj osjećaj prihvaćenosti i ljubavi osoba bi trebala dobiti u svojoj obitelji. Dijete koje nije bilo dovoljno voljeno čitav život će u svojoj duši nositi „zaleđeni“ osjećaj nevrijednosti, nemoći i beskorisnosti. Drugim riječima, formirat će u sebi osjećaj manje vrijednosti koji će opterećivati osobu kroz čitav život. Taj se osjećaj manje vrijednosti može nadvladati vjerom u dobrog Boga koji neizmjerno ljubi svoja stvorenja. Tko u vjeri prihvati da je stvorenje Božje vrlo lako će učiniti i drugi korak, naime povjerovat će u dobrotu i ljubav Božju. Tko povjeruje da ga sam Bog voli, taj će onda bez problema voljeti sebe i druge. Depresija je jedna teška bolest u kojoj osoba ne prihvaća i ne voli sebe, nego se okrivljuje i podsvjesno mrzi. Povjerenje u Boga i njegovu ljubav najbolji je lijek protiv depresije. Ljubav je jača od apaurina i svih drugih lijekova! Svijest da me Bog voli, donosi duši radost, tjera strah i aktivira skrivene energije da možemo činiti dobro, i nesebično voljeti druge. Poznati su slučajevi da su pojedinci vrlo brzo ozdravili od teških bolesti kad su povjerovali da ih Bog voli.

Glavna istina koju je Isus želio navijestiti ljudima, upravo je ono što nama ljudima najviše treba, a to je činjenica i svijest da nas Bog voli. Tu je istinu Isus izrazio u svom poticaju da imamo više pouzdanja u Boga i njegovu Providnost. „Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?“ (Mt 6, 26). Drugim riječima, Isus nam je ovom usporedbom želio reći: Ne budite zabrinuti, pa Otac vaš nebeski vas neizmjerno voli! Kad se toliko brine za biljke i životinje, kako neće daleko više za vas, koji ste njegova ljubljena djeca! Ne samo da je govorio o ljubavi Očevoj prema nama, nego Isus nam je svojom spremnošću da umre za nas, najzornije pokazao tu ljubav Božju. Tu je istinu lijepo izrazio sv. Pavao kad je u poslanici Rimljanima napisao: „Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?“ (Rim, 8, 31-32). Treću zapovijed uspješne psihoterapije: da zavolimo i trajno volimo sebe, moguće je ostvarivati u svome životu ako najprije povjerujemo da smo najprije mi od Boga voljeni.

Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.“ Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost.

 

Da biste komentirali, prijavite se.