Učinkovit "lijek" pred kojim mnogi (još uvijek) strepe

Njegovu ljepotu možda najbolje razumiju oni koji su ga slavili (što osobno potvrđujem!), te su oni najbolji promotori njegove učinkovitosti za zdravlje, možda ne prvenstveno za tijelo, koliko za dušu koja se suočava s tjeskobom bolesti. Zato s pravom možemo govoriti o učinkovitom “lijeku” i žaliti što pred njim mnogi (još uvijek) strepe.

Povod ovoj temi je i nadolazeći Dan bolesnika kojega Katolička Crkva obilježava 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske. Ovaj poseban dan u Crkvu je uveo papa Ivan Pavao II. 1992. godine kako bi društvo potaknuo na veću osjetljivost za potrebe bolesnika. A blagdan Gospe Lurdske veže se uz marijansko svetište u Lurdu koje je poznato po brojnim ozdravljenjima.

Božji korak bliže čovjeku

Bol i bolest prilika su da zastanemo u zanosu života i snaga, i dopustimo da tamo gdje nedostaju naše snage, Bog nadomjesti svojom snagom. To znači da će nam prići bliže. A kad Bog bolesnome i nemoćniku dolazi bliže, onda taj susret ima oznaku sakramentalnosti (vidljivi znak nevidljive milosti). Kako nam svjedoči Evanđelje, Isus nije samo dopustio bolesnicima da ga dotaknu, već je njihove nevolje uzeo na se: „On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8,17). Bolest, istina čovjeka pogađa egzistencijalno najdublje, ali ako je proživimo kroz susret s Kristom, lijekom i liječnikom čovjekove duše, onda ona postaje spasonosna, povlašteno mjesto otajstvenih spoznaja. Pritom bol i patnja fizički i ne moraju nestati, ali dobivaju novi smisao, jer je i spasenje koje Krist daruje novi smisao života. I prorok Izaija, dok naviješta Spasitelja, ističe da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost (usp. Iz 53,11). Zato je bolest koja donosi trpljenje prilika za jačanje osobne zrelosti u vjeri, a Katekizam Katoličke Crkve naziva je i „izazovom za bolesnika“, da traži Boga i da mu se vrati. Iako bolest može dovesti do tjeskobe, ona bolesnika može dovesti i do „veće zrelosti, pomoći mu da u svom životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno“ (KKC 1501).

Sakrament bolesničkog pomazanja i "čudesno" ozdravljenje?

Postoji li trenutak kada Krist dodiruje bolesnika i jača ga novim smislom života? Nema sumnje, to je Sakrament bolesničkog pomazanja. On je prava i osobna svečanost susreta bolesnika, Krista i Crkve! To potvrđuje i sam obred slavlja Bolesničkoga pomazanja. U njemu se, uz prisjećanje na primljeno krštenje, čita odlomak iz Jakovljeve poslanice: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se. Preporučimo, dakle, našeg brata milosti i jakosti Kristovoj, da u njemu nađe olakšanje i spasenje“ (Jak 5,14-15). U tekstu ne stoji najava čuda i tjelesnoga ozdravljenja, već spas nemoćnika, podizanje, oproštenje i olakšanje. Kad bolesnik prolazi dramu svoje bolesti, zasigurno razmišlja samo o načinu kako zaustaviti bol i što prije vratiti zdravlje. A ako Sakrament bolesničkoga pomazanja ne nudi tjelesno ozdravljenje, koja je njegova uloga? On nas vraća Božjem zagrljaju koji liječi i čini hrabrim, ne za tjelesnu bol, već za njezine posljedice, patnju i trpljenje. Papa Benedikt XVI. u enciklici „Spe salvi – U nadi spašeni“ piše: „Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju“ (br. 37). Bolest je povlašteno mjesto osobnog odnosa s Bogom, jer On ne daje trpjeti onima koji to ne mogu nositi ili ne žele nositi računajući s Njim. Trpljenje i bol omogućuju nam barem malo osjetiti iskustvo Isusa iz Nazareta. Kako je on i čovjek i Bog, trpljenje i bol postaju jedinstvena prilika našega uranjanja u spasonosno otajstvo. Jer iz Isusove patnje dobili smo spasenje.

„Nepravda“ prema Sakramentu bolesničkog pomazanja

Praksa pokazuje kako se ovaj sakrament podjeljuje bolesnima i nemoćnima kad se već nađu na pragu prijelaza iz zemaljskoga života pred lice Gospodnje. Iako se svjedočanstva o mazanju bolesnika susreću od starine u liturgijskoj predaji Istoka i Zapada, tijekom stoljeća stvorena je praksa da se pomast dijeli umirućima. Odatle naziv „posljednja pomast.“ Za ispravak ove nepravde važno je podsjetiti na dvije činjenice. Prvo, prema crkvenim dokumentima, to nije sakrament samo za one koji se nalaze u smrtnom času. Mogu ga primiti nemoćni vjernici, bolesnici koji se spremaju na teške operacije i stari kod kojih je nemoć sve veća. Jedna osoba može ga primiti i više puta, ako nakon sakramenta prizdravi, a kasnije je vrati teška bolest ili nastupi druga. I druga, vrlo važna činjenica. Sakrament je slavlje! Nije li svaki dodir Neba i zemlje razlog za slavlje? Ljepotu i snagu ovoga sakramenta osobito mogu doživjeti primatelji (bolesnici i nemoćnici) koji su svjesni da je upravo on poput pružene Kristove ruke koja svojim dodirom liječi. I ne samo tijelo, već čitavog čovjeka.

Učinci Sakramenta bolesničkog pomazanja

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća (br. 1513): "Sakrament bolesničke pomasti dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: 'Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne." Iz ove formule vidimo da cilj nije prvenstveno tjelesno ozdraviti, već Krist gleda cijelog čovjeka. Formula govori o milosrđu i oslobođenju od grijeha, jer je u tome čovjekova istinska snaga. Učinci ovoga sakramenta (prema KKC, br. 1520 - 1523): poseban dar Duha Svetoga – milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći. "Ta milost je dar Duha Svetoga koja obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga, jača protiv napasti Zloga, to jest napasti obeshrabrenja i tjeskobe smrti." Drugi učinak je sjedinjenje s mukom Kristovom, treći milost crkvenog zajedništva, a četvrti priprava za posljednji prijelaz. Bolest, bol i trpljenje za Kristove učenike – nas vjernike, nisu razlozi za razočaranost i depresivnost. Crkva ima obvezu "bolesne liječiti". Štoviše, to je Isusova zapovijed (usp. Mt 10,8). Zato mi u Crkvi imamo veliku odgovornost ako zatajimo u ponudi ovoga lijeka i ako se zbog naših propusta vjernici još uvijek boje Sakramenta pomazanja. On nije sakrament umirućih, nego živih, da bismo živjeli – u Kristu i s Kristom.

Bol – povlašten trenutak osobnog učenja nade

Vratimo se na trenutak riječima iz Jakovljeve poslanice. Svećenik u ime Crkve kao zajednice, ili u zajedništvu s vjernicima moli za bolesnika. Maže ga uljem, simbolom zdravlja i snage, ali ne zaboravimo da ovaj čin u sebi sadrži i mesijansku dimenziju. Krist je, naime, Pomazanik! Pomazanje se može učiniti tako da, u dijelu gdje se kaže: „Preporučimo, dakle, našeg brata milosti i jakosti Kristovoj, da u njemu nađe olakšanje i spasenje“, izgovori ime osobe o kojoj se radi. Po tom imenu nas drugi prepoznaju, a sada nas i Bog osobno prepoznaje i dolazi u našu stvarnost, punu boli i neizvjesnosti. To ime nosi svu nemoć i vapaj za snagom. I Krist nas pod tim imenom prima i odijeva svojom jakošću. Dodamo li tome i riječi iz Matejeva evanđelja: „Neka ti bude kako si vjerovao!“, tada Sakrament bolesničkog pomazanja postaje prava retrospektiva življenja vjere. A vrijedi se sjetiti da je Isus često od bolesnika tražio vjeru (usp. Mk 5,34.36; 9,23). I krštenje kojim smo obukli Krista, i pričest u kojoj smo primili Njegovo tijelo te mu dopustili da prožima svaku stanicu našega bića čineći nas sličnima sebi, i pomirenje u kojem slavimo beskrajno milosrđe Božje, sve to sada ima novi smisao. Kada Bog zove imenom, kao da nas vraća na te glavne trenutke života da ga prepoznamo kao Onoga koji je uvijek tu. I zato što je tu, sada nam dopušta do kraja proživjeti susret nade koja se kroz bol odjelotvoruje. Zato će Benedikt XVI. trpljenje nazvati „mjestom učenja i odjelotvorenja nade.“ Papa piše: „Krist je sašao nad 'podzemlje' i tako je blizu onome koji je u njega bačen te pretvara za njega tamu u svjetlost. Trpljenja, mučenja i nadalje su strašna i gotovo nepodnošljiva. Ipak, svanula je zvijezda nade – srce se usidrilo uz samo Božje prijestolje“ (br. 37).