Uspjeh u poniženju

Generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić napisao je razmišljanje o današnjem slavlju Cvjetnice koje je objavila Biskupija, a mi ga prenosimo u cijelosti.

Dva naziva današnje nedjelje ističu dva događaja koji oblikuju njezinu narav i poruku. Prvi naziv Cvjetnica upućuje na prvi dio današnjeg obreda, Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Tada ga je mnoštvo razdragano dočekalo kao Sina Davidova, kao očekivanog Mesiju, kojeg su proroci naviještali. Drugi naziv Nedjelja Muke Gospodinove ističe Isusovu otkupiteljsku žrtvu. U svetoj misi čitamo evanđeoski izvještaj o njegovoj osudi, muci i smrti na križu. Slušamo kako isti taj narod, koji je Isusa tako ushićeno uzvisivao kao svoga kralja, sada ga jednako tako srčano želi smaknuti na najokrutniji način.

 

Liturgija Cvjetnice ističe dakle dvije naoko suprotstavljene stvarnosti: Isusov uspjeh i poniženje, slavlje i muku… I to je duboka poruka Cvjetnice, s kojom ulazimo u Veliki tjedan, najsnažnije obredno slavljenje otajstva spasenja. Cvjetnica poručuje da nas upravo po svojoj muci i smrti Isus Spasitelj potpuno oslobađa za život u Božjem kraljevstvu. Time je ispunio ne samo starozavjetna proroštva i iščekivanja Božjeg naroda već najdublju čežnju svakog ljudskog bića za puninom života.

 

Isusov odnos prema trpljenju valja nam vjerom razumjeti. Teško je razumom shvatiti da Spasitelj treba trpjeti. Muka je za nas ljude više kazna, znak nemoći, nešto što svakako želimo izbjeći. Prihvaćamo je tek onda kada nemamo drugog izbora. I najčešće tek tada počinjemo u njoj tražiti nešto više od samog podnošenja. To je razumljivo. Čovjek je stvoren za radost, a ne za patnju. Za slobodu življenja a ne za podložnost i ropstvo. Patnju doživljavamo kao nešto što nam oduzima mogućnost istinskog života. Ovih dana u kojima svi trpimo zbog epidemije koronavirusa to osobito snažno proživljavamo.

 

Isus postupa drugačije. Patnja za njega nije kazna. Nije nešto što pod svaku cijenu želi izbjeći, iako je u Gesemanskom vrtu i to molio. On je o svojoj muci govorio na način na koji mi govorimo o svojim planovima i željama. Ali ne zato što bi bio željan patnje. Nipošto! Patnja je za njega put do konačne pobjede i proslave. On iskorištava snagu zla i mržnje da bi još više pokazao snagu ljubavi i dobra.

 

U muci se posebno ističe Isusova duboka dosljednost onomu što on od početka jest. To je dosljednost Očevu pozivu, dosljednost ljubavi i istini, opraštanju i pomirenju. On zna da jedino tako može ostvariti kraljevstvo nebesko. Trpljenje i smrt su gotovo privilegirana prilika da se do kraja promovira život. Isus je zato poslušan do smrti na križu. On nam primjerom poručuje: trpimo li radi života u ljubavi i istini, onda ne gubimo i ne možemo nikada izgubiti. Onda smo zrno koje umire da donese obilat rod. Istina, ovu stvarnost ne možemo potpuno razumjeti iz našeg sadašnjeg stanja. Zato je potrebno uz nju vjerom prionuti.

 

Shvatimo zato patnju kao vlastitu šansu, kao put kojim nam valja ići. Tek tada ćemo iskusiti snagu vjere, snagu kojom ona može čovjeka iznutra preobraziti i u svemu dovesti do pobjede. Može ga u ovom ograničenom svijetu – u svijetu prepunom bolesti, patnje, nesreće, nepravde, neslobode – učiniti neograničeno slobodnim i tu mu slobodu baš nitko ne može oduzeti.

Molimo zato ovih dana još žarče da nam Bog podari jaku vjeru s kojom ćemo i ovo zlo koje nas sve pritišće pretvoriti u milosnu priliku da još više porastemo u ljubavi i dobroti.

 

Čovjek je jak onoliko koliko može trpjeti.

Najjači je kad može trpjeti do smrti na križu.

Čovjek je mudar onoliko koliko zna osmisliti svoju patnju.

Najmudriji je ako je gleda kroz obzor uskrsnuća.

Čovjek će biti onoliko miran i sretan koliko u svoju sreću zna ugraditi svoj križ.