Uzašašće Gospodinovo učvršćuje našu vjeru

Uoči svetkovine Uzašašća donosimo vam tekst iz propovijedi svetog pape Leona Velikoga.
Autor: krizevacka-eparhija.com//laudato.hr/D.R. Photo: Gustave Doré/Wikimedia srijeda, 20. svibnja 2020. u 17:40

Kao što je Kristovo uskrsnuće za vrijeme vazmenog svetkovanja bilo uzrok našega veselja, tako je i njego­vo uzašašće na nebo povod sadašnje naše radosti. Sve­čano slavimo ovaj dan kada je naša bijedna narav u Kristu sjela uz Boga Oca, i tako je uzvišena iznad sve nebeske vojske, iznad svih anđeoskih redova i nad sve nebeske vlasti. Na tim čudesnim Božjim djelima poči­va kršćanstvo i na njima se temelji. Iako je riječ o otaj­stvima, kojih čovjek ne može doseći umom te im se može samo s dubokim poštovanjem diviti, ipak naša vjera o njima ne dvoji, naša se nada ne koleba i naša se ljubav ne hladi.

U tome je snaga velikih duhova i svjetlo veoma vjer­nih duša da nepokolebljivo vjeruju u ono što ne vide tjelesnim očima, i silno žele baš ono što nije na dohvat pogledu. Kako bi se u našim srcima rodila pobožnost, ili kako bi netko pred Bogom po vjeri dobio opravda­nje kada bi se naše spasenje sastojalo samo u onome što oči vide?

Ono što je bilo vidljivo u našem Spasitelju sada je po­stalo tajnom. Da bi vjera bila uzvišenija i tvrda, mjesto vidljive pojave imamo nauku. Tu nauku vjerodostoj­nom drže srca vjernika, jer su prosvijetljena nebeskim svjetlom.

Tu vjeru, pojačanu Kristovim uzašašćem i utvrđenu darom Duha Svetoga, nisu mogli ustrašiti ni okovi, ni tamnice, ni progonstva, ni glad, ni vatra, ni razdiranje divljih zvijeri, niti raznovrsne i smišljene okrutnosti progonitelja. Za tu su se vjeru borili i prolijevali svoju krv po čitavom svijetu ne samo muževi, nego i žene, ne samo nedorasli dječaci, nego i nježne djevice. Ta je vjera izgonila đavle, tjerala bolesti i uskrisivala mrtve. Zato su se i sami apostoli, utvrđeni tolikim čudesima i poučeni tolikim govorima, pobojali Gospodinove gor­ke muke i kolebali su se priznati njegovo uskrsnuće. Ali ih je uzašašće Gospodinovo toliko osnažilo da im se ono što im je prije zadavalo strah sada okrenulo u radost.

Svu svoju pažnju usredotočili su u njegovo bo­žanstvo koje sjedi s desne Oca. Ali nisu prestali pro­matrati ni stvarno njegovo tijelo, iako su manje na nj svraćali pozornost. Krist ga je imao kad je došao od Oca, a nije ga napustio ni kad je uzašao od učenika. Predragi, Sin čovječji i Sin Božji za nas je uzvišeniji i svetiji otkad je uzašao u slavu Očeva veličanstva i po­čeo nam je na neizreciv način biti bliži svojim božan­stvom što nam je dalji svojim čovještvom.

Tako naša vjera u jednakost Sina s Ocem postupnim razmišljanjem postaje sve bistrija i nije joj potrebno dodirnuti Kristovo tijelo, po kojem je od Oca manji. Budući da je ostala narav i kad je tijelo proslavljeno, to nam vjeru učvršćuje. Tu pipamo jednakost Jedinorođenca s Roditeljem ne tjelesnom rukom, nego duhov­nim shvaćanjem.

 

Da biste komentirali, prijavite se.