Uzašašće Gospodinovo učvršćuje našu vjeru
Uoči svetkovine Uzašašća donosimo vam tekst iz propovijedi svetog pape Leona Velikoga.
Kao što je Kristovo uskrsnuće za vrijeme vazmenog svetkovanja bilo uzrok našega veselja, tako je i njegovo uzašašće na nebo povod sadašnje naše radosti. Svečano slavimo ovaj dan kada je naša bijedna narav u Kristu sjela uz Boga Oca, i tako je uzvišena iznad sve nebeske vojske, iznad svih anđeoskih redova i nad sve nebeske vlasti. Na tim čudesnim Božjim djelima počiva kršćanstvo i na njima se temelji. Iako je riječ o otajstvima, kojih čovjek ne može doseći umom te im se može samo s dubokim poštovanjem diviti, ipak naša vjera o njima ne dvoji, naša se nada ne koleba i naša se ljubav ne hladi.
U tome je snaga velikih duhova i svjetlo veoma vjernih duša da nepokolebljivo vjeruju u ono što ne vide tjelesnim očima, i silno žele baš ono što nije na dohvat pogledu. Kako bi se u našim srcima rodila pobožnost, ili kako bi netko pred Bogom po vjeri dobio opravdanje kada bi se naše spasenje sastojalo samo u onome što oči vide?
Ono što je bilo vidljivo u našem Spasitelju sada je postalo tajnom. Da bi vjera bila uzvišenija i tvrda, mjesto vidljive pojave imamo nauku. Tu nauku vjerodostojnom drže srca vjernika, jer su prosvijetljena nebeskim svjetlom.
Tu vjeru, pojačanu Kristovim uzašašćem i utvrđenu darom Duha Svetoga, nisu mogli ustrašiti ni okovi, ni tamnice, ni progonstva, ni glad, ni vatra, ni razdiranje divljih zvijeri, niti raznovrsne i smišljene okrutnosti progonitelja. Za tu su se vjeru borili i prolijevali svoju krv po čitavom svijetu ne samo muževi, nego i žene, ne samo nedorasli dječaci, nego i nježne djevice. Ta je vjera izgonila đavle, tjerala bolesti i uskrisivala mrtve. Zato su se i sami apostoli, utvrđeni tolikim čudesima i poučeni tolikim govorima, pobojali Gospodinove gorke muke i kolebali su se priznati njegovo uskrsnuće. Ali ih je uzašašće Gospodinovo toliko osnažilo da im se ono što im je prije zadavalo strah sada okrenulo u radost.
Svu svoju pažnju usredotočili su u njegovo božanstvo koje sjedi s desne Oca. Ali nisu prestali promatrati ni stvarno njegovo tijelo, iako su manje na nj svraćali pozornost. Krist ga je imao kad je došao od Oca, a nije ga napustio ni kad je uzašao od učenika. Predragi, Sin čovječji i Sin Božji za nas je uzvišeniji i svetiji otkad je uzašao u slavu Očeva veličanstva i počeo nam je na neizreciv način biti bliži svojim božanstvom što nam je dalji svojim čovještvom.
Tako naša vjera u jednakost Sina s Ocem postupnim razmišljanjem postaje sve bistrija i nije joj potrebno dodirnuti Kristovo tijelo, po kojem je od Oca manji. Budući da je ostala narav i kad je tijelo proslavljeno, to nam vjeru učvršćuje. Tu pipamo jednakost Jedinorođenca s Roditeljem ne tjelesnom rukom, nego duhovnim shvaćanjem.