Zašto u samoći lakše čujemo Božji glas?

Kad god je neki kršćanski svetac ili biblijski lik želio čuti Boga gotovo uvijek je odlazio od drugih tražeći samoću. Bilo da odu u osamljenu šumu ili se sakriju u planini, tražili su mjesto gdje bi mogli biti sami sa sobom. I s Bogom.

Događaj iz života proroka Ilije jedan je od najpoznatijih primjera navedene vrste samoće. Bog izričito traži Iliju da stane pred Bogom koji će proći (1 Kr 19,11). Tada se Bog otkriva Iliji u onome što neki prijevodi nazivaju 'tihim glasom'.

Ilija je čekao da Bog prođe. Bio je snažan i silovit vjetar koji je rušio stijene, ali Bog nije bio na vjetru. Nakon vjetra bio je potres, ali Bog nije bio ni u potresu. Nakon potresa uslijedila je vatra, ali Gospodin nije bio u vatri. Tek nakon toga bio je lagani povjetarac (1 Kr 19,11-12).

Čak se i Isus tijekom svoje agonije u vrtu distancirao od svojih apostola kako bi mogao razgovarati s nebeskim Ocem.

Da bismo čuli Božji glas u našoj duši, moramo smanjiti sve izvanjsko što nam odvraća pozornost. Postoji razlog zašto je obično mnogo lakše moliti u praznoj crkvenoj zgradi nego na ulici. Naše umove lako može dekoncentrirati najmanji šum, a iz primjera Ilijina života, Bog se ne čuje u silovitoj oluji, vatri ili potresu, nego u miru.

Ova jednostavna činjenica trebala bi nam biti svakodnevno na umu kako bi mogli iskoristiti svaku priliku da budemo sami, daleko od drugih ljudi. Vrijeme samoće može se promatrati kao dar od Boga i prilika za produbljivanje našeg odnosa s njim.

Ponekad će nam biti teško izdržati tišinu, ali kad je prepoznamo kao priliku da čujemo Boga, njegova prisutnost može nas oprati i pružiti nam mir.