"Nevolje" s Vjerovanjem (2.dio) – Carigrad, 381. godine

Carigradski sabor bio je poseban za ispravno definiranje vjere u Duha Svetoga: „Vjerujem i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.“
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato subota, 05. siječnja 2013. u 00:00

Sa Carigradskog sabora u današnjem obliku Nicejsko-carigradskog vjerovanja imamo nekoliko proširenja definicije vjere u Isusa Krista: da se utjelovio po Duhu Svetom od Marije Djevice, raspet je pod Poncijem Pilatom, sjedi zdesna Ocu i njegovom kraljevstvu neće biti kraja. No, ovaj je Sabor bio poseban i za ispravno definiranje vjere u Duha Svetoga: „Vjerujem i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.“

Tumačenje Vjerovanja i upoznavanje članaka vjere nužno je povezano s poznavanjem različitih krivovjerja koja su nastajala tijekom povijesti. Rađala su se, među ostalim, i u krilu Crkve zbog neprestanog pokušaja da se tajna o Bogu izrekne ljudskim riječnikom. Zbog različitog pristupa pojmovima, jezičnih barijera, ali i različitih teoloških strujanja dolazilo je do nejasnoća koje nisu zaustavljene nakon prvoga općeg crkvenog sabora u Niceji 325. godine. Dakle, i dalje se bavimo trinitarnim pitanjima, tj. učenjem Crkve o trima božanskim osobama, njihovim vlastitostima i povezanosti. Presveto Trojstvo bila je prva velika teološka tema kojom se Crkva bavila u IV. stoljeću, da bi kasnije prešla na kristološka pitanja. Valja reći da govor o Trojstvu u kontekstu IV. stoljeća znači govor o tzv. ekonomiji spasenja, odnosno o povezanosti Božjega djelovanja s našim spasenjem. To je temeljna ideja koja je teologe poticala na razmišljanja.

Još neke napomene vezane uz Sina Božjega

Kako sam navela u prethodnom tekstu ove rubrike „Godina vjere“, do sabora u Niceji 325. godine dovele su neke hereze, a osobito ona koja je umanjivala Isusovo božanstvo. Nakon sabora javile su se nove struje koje su umanjivale Isusovo čovještvo. Među najznačajnijima je sirijski biskup Apolinar koji Isusa nije priznao pravim čovjekom. Smatrao je, naime, da mu nedostaje razumska duša. I bilo mu je teško shvatljivo kako savršeni Bog i savršeni čovjek mogu postojati u jednome Isusu Kristu? Na Apolinarove hereze svojim tumačenjima uzvratili su Kapadočani, s područja središnje pokrajine Male Azije. Radi se o skupini crkvenih otaca koju čine Bazilije Veliki, Grgur Nisenski i Grgur Nazijanski. Prof. dr. Tomislav Zdenko Tenšek opisao ih je ovako: „Bazilije je čovjek akcije, Grgur Nazijanski vješt govornik, dok je Grgur Nisenski filozof i mističar.“ Ukratko, željeli su objasniti da Isus nije mogao otkupiti ono što od čovjeka nije uzeo. Dakle, ako nije imao pravu ljudsku dušu, nije je mogao niti otkupiti. Kab bi bilo tako, i naše bi spasenje izgubilo smisao. Takvo je razmišljanje u suprotnosti s Kristovim poslanjem i onim što je On o sebi govorio. Zato su Kapadočani pokušali protumačiti o čemu se ovdje radi. U njihovom je središtu tumačenje kako su u jednom Bogu tri osobe? Bazilijeva formula o tome glasi: mia usia, treis hipostaseis = jedna bit, tri osobe. Te tri osobe imaju svaka svoju značajku, toliko vlastitu i posebnu da je ne može imati niti jedna od druge dvije. Dakle, tri osobe u Trojstvu obdarene su tim vlastitostima koje ih razlikuju jednu od druge: Očeva vlastitost je očinstvo, Sinova sinovstvo, a Duha Svetoga moć posvećivanja. I to je ono što je različito u Trojstvu. No, bit je jedna, božanska. I ne postoji zapreka da tri Osobe u Trojstvu budu u jedinstvu zato što imaju različite značajke. Ta bit im je zajednička i ona je temelj jedinstva. I zbog tog jedinstva, Osobe Trojstva su uvijek povezane. Zato je i razumljivo da se nakon sabora u Niceji postavilo pitanje i o Duhu Svetom, trećoj božanskoj osobi, na što je Carigradski sabor od svibnja do srpnja 381. godine ponudio odgovor.

Sažeto o Isusu Kristu u Carigradu:
-    u odnosu na Nicejsko vjerovanje, ovaj je sabor istaknuo da je Isus JEDINOROĐENI SIN BOŽJI (Niceja ga naziva Jedinorođencem), rođen je iz biti Očeve, što je različito od one u vremenu iz krila Blažene Djevice Marije;
-    Isus Krist je rođen i ISTOBITAN JE S OCEM, čime se željelo naglasiti da nije stvorenje, već je rođen iz božanske biti.

Kamo smjestiti Duha Svetog?

Među herezama IV. stoljeća bilo je i onih koje ubrajamo u skupinu nijekatelja božanstva Duha Svetoga. Najistaknutije je makedonijevstvo (pneumatomahija) nazvana po carigradskom biskupu Makedoniju. Nastala je kao posljedica arijanizma, a njezin je osnovni problem što su Duha Svetog smatrali stvorenjem, ne Bogom. Uz Kapadočane, još i prije Sabora u Carigradu u argumentaciju u prilog božanstva Duha Svetoga javio se i Atanazije koji je proširio puno božanstvo i istobitnost i za treću božansku osobu postavio vrlo logičnu tezu: „Ako je Duh Sveti stvorenje, onda me vodi do stvorenja, a ne do Boga. Time pada naša nada u pobožanstvenjenje.“ Atanazije se zauzeo u objašnjavanju da Duh Sveti nije stvorenje, već je on onaj koji nas čini hramovima Božjim, i on je sam Bog. Bazilije je svojim tumačenjem Duha Svetoga pomogao Saboru smjestiti istine o Duhu Svetom unutar Vjerovanja. Polazeći od pitanja tko je Duh Sveti koji nas posvećuje, Bazilije je smatrao da zbog te uloge mora biti jednak Ocu i Sinu, jednako Bog kao i oni. I zato mu pripada ista čast (grč. homotimia). Da bi to izrazio, koristio je doksologije: „Slava Ocu sa Sinom i s Duhom Svetim“ i „Slava Ocu po Sinu u Duhu Svetom.“ Vrhunac ovih teoloških postavki o Duhu Svetom dogodio se na saboru u Carigradu 381. godine poznatom i kao sabor 150 otaca. On je potvrdio Njegovu božansku narav i osobnost nazivajući ga Gospodinom i životvorcem. Definirano je da je Duh Sveti istobitan (homousios) Ocu i Sinu. Duh Sveti je na istoj razini časti, naravi i dostojanstva. Saborski su oci uzeli u obzir i prisutnost Duha Svetoga i povijesti spasenja, kroz Stari zavjet kada je bio onaj koji je nadahnjivao proroke.

Sažeto o Duhu Svetom u Carigradu:
-    Izlazi od Oca i Sina kao iz ZAJEDNIČKOG POČELA;
-    Životvorac je i predstavlja Božje djelovanje izvan Trojstva. Ovdje se radi o Duhu Svetom koji je usoboljena i nama darovana ljubav, počelo života i kretanja u svemu stvorenom, počelo reda milosti i počelo života Crkve.

Neke teološke zanimljivosti

Kada ispovjedamo vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega, ističemo da je on rođen od Oca. Međutim, u slučaju Duha Svetoga ne koristi se pojam rođen, već se kaže da „izlazi od Oca i Sina.“ Svetopisamski temelj za taj članak vjerovanja nalazi se u Iv 15,26 u kojem Isus govori o Duhu Svetom kao Branitelju kojega će poslati svojim učenicima. Bit će to „Duh Istine koji od Oca izlazi.“ Izlaženje Duha Svetog od Oca uočio je Grgur Nazijanski, te ono postaje tehnički termin za govor o „porijeklu“ treće božanske Osobe. Tako je i on potvrdio da je Duh Sveti Bog.

Razlika od kršćana Istoka - Filioque

Nakon sabora u Carigradu, kako su se postupno razvijale i različite teološke škole, neke istočnoga, a neke zapadnoga usmjerenja, dogodila se i jedna promjena doslovno s jednim slovom „i“ u članku vjerovanja u Duha Svetoga. Naziv za tu formulu je FILIOQUE, a dolazi iz izraza: „qui ex Patre Filioque procedit – koji izlazi od Oca i Sina.“ To je latinska, zapadna verzija, dok je ona istočna, kasnije poznatija kao pravoslavna: „Koji izlazi od Oca po Sinu.“ Zašto su kršćani Istoka umjesto „i“ stavili „po“? Zapadnoj je teologiji podloga Augustinovo tumačenje. On je Oca i Sina opisao kao jedno počelo za izlaženje Duha Svetoga. Pozvao se pritom na Iv 16,15 gdje je Isus rekao: „Sve što ima Otac moje je.“ Budući da su iste biti, Otac Sinu daje sve osim one značajke očinstva koja je svojstvena samo prvoj božanskoj osobi. Zato je moguće reći da Otac Sinu daje i to da istodobno i iz Njega izlazi Duh Sveti. Za Augustina je Duh Sveti „ljubav Oca i Sina, zagrljaj Oca i Sina.“ No, Augustin nije isključio da je u tom zagrljaju onaj prvotni Otac. Ipak, grčko shvaćanje izlaženja veže uz samo jednoga, i ne mogu biti dva u počelu. Zato su oni zadržali „Oca po Sinu“, a ne „Oca i Sina.“ Istočna je predaja željela naglasiti da je Otac prvi izvor Duha i da zato Duh Sveti ne može izlaziti istodobno od Oca i Sina, već samo od jednoga.

Filioque – do raskola

Filioque je u latinsko bogoslužje uveden između VI. i VII. stoljeća, najprije u Bizantu, a potom i na području Španjolske gdje je u to vrijeme postojala grana arijanizma, hereze koja je dovela do Sabora u Niceji, a zanijekala je božanstvo Sina. Zato ova formula Filioque naglašava vjeru u istu bit Oca i Sina, u njihovu povezanost. Iako će možda neki posumnjati da je ova razlika prisutna zbog suprotstavljanja Istoku, teološka je istina drugačija, a tiče se terminologije i različitog pristupa pojmu izlaženja. Zapad je smatrao Filioque kao proširenje vjerovanja, dok je Istok to smatrao krivovjerjem vjeroispovjesti. Ova nejasnoća sa slovom „i“, odnosno „po“ iz 381. godine tinjala je sve do 1054. godine kada se dogodio veliki crkveni raskol na istočnu i zapadnu Crkvu – pravoslavne i katolike. A razlika u vjerovanju upravo u ovim slovima ostala je do danas. Za katolike Duh Sveti izlazi od Oca I Sina, za pravoslavne od Oca PO Sinu.

Da biste komentirali, prijavite se.