Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

srijeda, 04. prosinca 2013. Arhiva kolumne

Božji osmijeh vidi se u osmijehu djeteta

Gledajući zapaljenu svijeću na adventskom vjenčiću nametnulo mi se sljedeće pitanje – kako bi izgledao svijet da se u njegovu povijest nije direktno uključio sam Bog postajući i sam čovjekom?
Foto: www.24sata.hr

Teško je proteklih dana bilo pratiti „mainstream“ medije u njihovom prikazivanju inicijative „U ime obitelji“. Ne samo da su otvoreno izražavali mržnju prema inicijatorima referenduma na čelu s gospođom Željkom Markić, svoju mržnju i prijetnje upućivali su svima koji su željeli ispuniti svoju građansku dužnost i pravo na izjašnjavanje potvrđivanjem referendumskog pitanja. No to je iza nas. Trebalo bi sad puno toga proanalizirati i donijeti zaključke o tome kako i što dalje s obzirom na sve gorču egzistencijalnu situaciju u Hrvatskoj.

Oni pak, koji su se vodili mržnjom proteklih dana, morali bi shvatiti da mržnja doduše može povrijediti drugoga, ali u konačnici razara samog onog tko se njome hrani i dade voditi.

 I zaključno ovaj referendum nije bio pitanje diskriminacije kako to mantraju ideolozi „svi smo isti i ravnopravni“ ideologije, nego potvrda prava na različitost. Upravo to – pravo na različitost!

Budućnost ne možemo graditi na ideologiji da smo svi isti i svi imamo jednaka prava jer je to očita laž u koju nitko sa zdravim prosuđivanjem ne vjeruje, nego na temeljima zdravog dijaloga i u trajnom nastojanju da se u ljudskoj obitelji  stvori mjesto za svakog pojedinca da živi u granicama svoje slobode u punini dostojanstva ostvarujući svoje potencijale i tako obogaćujući i društvo u cjelini . Sve drugo vodi u sukobe i generira temelje za društvo obilježeno mržnjom i diktaturom. Kako takva društva završavaju iz povijesti nam je dovoljno znano. Ne ponovilo se.

Ono o čemu sam zapravo htio pisati u ovoj kolumni je nešto drugo. Riječ je o Došašću koje smo liturgijski započeli slaviti ove nedjelje. Gledajući zapaljenu svijeću na adventskom vjenčiću nametnulo mi se sljedeće pitanje – kako bi izgledao svijet da se u njegovu povijest nije direktno uključio sam Bog postajući i sam čovjekom? Kako bi zapravo izgledao svijet da nikad nije postojala ni ideja Boga? Naravno, teško je o nečem takvom uopće razmišljati, jer nemoguće je apstrahirati ideju koja nam je poznata, ali pokušao sam. I znate što mi se učinilo kao izvjesnim odgovorom? Upravo došašće. Vjerujem da bi ljudi kompletnu povijest, cijelo svoje postojanje koncipirali kao iščekivanje.

Čini mi se da bi se dogodilo suprotno od postojećega – umjesto iščekivanja života i na neki način straha od smrti, mislim da bi čovjek zapravo prezirao život i jedva čekao smrt radujući se trenutku kad će završiti svoj hod, nestati, poništiti se. Ne mislim da bi to bilo društvo samoubojica, ali mislim da bi se s vremenom i razvojem društva razvio kult smrti koji bi u svom završnom stadiju doveo do prestanka života, posvemašnjeg samouništenja.

Ne znam koliko me pratite, ako me uopće pratite u mojim dječje-filozofskim promišljanjima, no ako pažljivo razmotrimo kulturu našeg zapadnog svijeta, a koja postaje prevladavajuća uslijed sve većeg tehničkog razvoja, tada je teško ne naći poneku poveznicu i na neki način potvrdu ovoga o čemu sam pisao prije – svijetu bez Boga u kojem smrt postaje bog, a nihilizam jedina vjera.

I tu sam stao s daljnjim razmatranjem jer toplina svjetlosti adventske svijeće i osmijeh na licu mog djeteta učinili su mi se kao da mi se smije sam Bog. Sjetio sam se riječi dragog profesora Ivana Goluba koji mi je za jednog našeg susreta, nakon upita kako je moj mali Ivan i mog odgovora da se stalno smije, rekao da mi se to smije sam Bog. Te riječi su me se toliko dojmile da ću ih pamtiti cijelog života, i morao sam ih u ovom tekstu podijeliti s vama.

Zato dragi prijatelji, ako želite znati kako izgleda Božji osmijeh pogledajte svoje dijete, pogledajte svog bližnjeg i znat ćete. Možda ne odmah prvi put, ali ako ste dovoljno dugo zagledani u lice Drugoga, kad-tad na njemu ćete prepoznati odraz lica Stvoriteljeva. A tada će i svijet koji vas okružuje poprimiti neke druge boje. Pune života, pune radosti, pune dobrote i praštanja, pune mira i mirisa vječnosti.

Da biste komentirali, prijavite se.