Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

utorak, 18. veljače 2014. Arhiva kolumne

Čovjek nema pravo na šutnju

Ono što sam Vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.
Foto: www.photoforbeginners.com

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu. Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji, medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti. I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi. Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah. Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti.  Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem -  bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore. Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla? Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.
 

Da biste komentirali, prijavite se.