Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

utorak, 03. rujna 2013. Arhiva kolumne

Hanibal ante portas! Kad rat postane pitanje prestiža, a mir cijenkanja

Već sam jednom napomenuo da ne volim pisati o politici, ali teško je, zapravo, grijeh je ostati ravnodušan na patnju drugoga. I ako nitko drugi, onda bi to kršćani trebali znati, jer to je temeljna zapovijed koju je Isus postavio svojim učenicima – ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Mt 22, 34–40; Lk 10, 25–28 i Mk 12, 30-31).
Foto: news.va

Situacija u Siriji je katastrofalna. Tisuće pogibaju, već milijuni prognani i umjesto da se zaustavi to lucifersko ludilo u kojem, kao i uvijek stradavaju oni najmanji, mi, kršćanski zapad, šuti. I tako od proljeća 2011. kada su sukobi započeli. Ne bez potpore tog istog kršćanskog zapada…

Sad kad je situacija postala toliko teška da nikakva diplomacija ne može pomoći, jer je na šahovskoj ploči pomaknuto previše poteza, pitanje mira u Siriji više nije pitanje smisla poretka u svijetu i elementarne moralnosti, nego pitanje prestiža. Baš to. Intervenirati ili ne u rat koji se vodi u Siriji za SAD nije u ovom trenutku pitanje dužnosti, da se još jednom spasi obraz ljudskosti i kotač povijesti okrene daleko od prijetnje totalne propasti, nego pitanje prestiža, spašavanja ugleda, slike SAD-a kao tzv. najdemokratičnije, najrazvijenije i zemlje čuvarice mira u svijetu. I to je tek prava katastrofa! Zar prestiž nije bio među glavnim motivima započinjanja prethodna dva svjetska rata? Da. Prestiž, status, mjesto u poretku, u društvu – to je motiviralo narode da ustanu jedni protiv drugih i počine nezamisliva zla i zvjerstva. Hoće li SAD pokleknuti pred, Sotoni omiljenom grijehu, taštinom?

Povijest je ironična, zar ne? Kao zemlja koja je u dva svjetska rata bila ta koja je svojom žrtvom presudno pomogla da se zaustavi ludilo rata i uništenja, SAD su ovoga puta te koje treba zaustaviti da svijet ne klizne u rat nakon kojeg bi se vratili u kameno doba, kako je to jednom rekao Albert Einstein.  A to neće moći nitko drugi nego žitelji tih istih Sjedinjenih Američkih Država preko svojih predstavnika u Kongresu. U konačnici to ne može nitko drugi nego kršćani koji čine većinu u tzv. kršćanskom Zapadu. I za to nije dovoljno samo moliti, na što nas je pozvao papa Franjo, nego tu molitvu oplemeniti djelotvornošću. U ovom trenutku mi ne pada na pamet ništa osim masovnih prosvjeda poput onih za vrijeme američke intervencije u Vijetnamu.

Više nema vremena za pasivnost, jer Hanibal je pred vratima!

Nadam se da griješim u svojoj laičkoj procjeni aktualnih svjetskih događaja i situacije u Siriji. No, ne griješim u iznošenju činjenica da su zadnje intervencije nas kršćanskih zapadnjaka u Iraku, Libiji, Afganistanu umjesto mira donijele smrt, neizvjesnost i patnju milijuna nevinih. Naših braće i sestara koje bismo trebali ljubiti kao sami sebe biti im lice Boga Oca svih ljudi.

I nisu samo to naši grijesi. Trenutačno na svijetu u oko pedesetak država traju oružani sukobi i građanski ratovi u kojima stradavaju milijuni od oružja proizvedenog u našim zapadno-kršćanskim tvornicama. Niste za to znali? Kako i bi kad naš standard, sve te gadgete, luksuze, jahte i raznorazne ugode financiraju velikim dijelom upravo profiti nastali na prolijevanju krvi nevinih i nedužnih.

Sjetimo se toga u subotu 7. rujna kad ćemo na poziv pape Franje moliti za mir u Siriji i svijetu, jer kako je rekao i sam papa Franjo: „Postoji Božji sud i sud povijesti o našim djelima kojem se ne može pobjeći! Upotreba oružja nikada ne donosi mir. Rat priziva rat, nasilje priziva nasilje.“

(Cijeli Papin apel pročitajte na slijedećoj poveznici: http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/rijec-svetog-oca/papin-vapaj-za-mirom)

Da biste komentirali, prijavite se.