Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

srijeda, 27. studenog 2013. Arhiva kolumne

Kultura dosade

„Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Foto: Arhiva

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“ (Mt 24,37-44)

Misna su to čitanja prve nedjelje Došašća, na dan kad će se održati i referendum u našoj Domovini koji za neke predstavlja „festival demokracije“ dok je za druge to dan nakon kojeg, ako uspije, treba „objesiti štrik oko vrata“.

Za razliku od datuma održavanja referenduma, ne znamo dan kad će ponovno doći Gospodin. A što ako dođe baš 1.12.2013.?  Koje bi to iznenađenje bilo. Zamislite iznenađenje naših političara, raznoraznih „filantropa“ koji teže milijarde, a protiv bijede se bore tako da organiziraju fešte na kojima jedu kavijar s zlatnim listićima i tobože skupljaju lovu za bijednu dječicu koja crkavaju od gladi po Africi? Zamislite kako bi tek bilo u Vatikanu? Ili u vašoj župi?

Što bi to za vas značilo? Ponekad me, iskreno, strah kako će izgledati moj završni susret s Gospodinom. Što li će mi reći kad se budemo gledali oči u oči? Hoću li od srama gledati u pod? Hoću li gorko plakati gledajući svoje promašaje, svoja ponašanja kojima sam nanosio nepravde drugima, ali i sebi?  

Znam da će se naći i puno lijepih trenutaka iz mog života na koje ću biti ponosan i zahvalan Providnosti što me nukala na služenje Dobru.  Ali konačna ocjena mog života u susretu s Istinom otkrit će se sama, bez da Gospodin mora išta reći.

Upravo ta činjenica da Bog ne mora ništa reći da bi čovjek u susretu s Njim uvidio istinu o sebi nešto je što me duboko fascinira i osobno potiče da se što je moguće češće preispitujem. U takvom preispitivanju čovjek se pomalo otvara za susret s Bogom. Bog ne forsira. Strpljiv je i milosrdan. Pušta čovjeka da poput radoznala djeteta otkriva ljepotu stajanja pred Božjim licem i otkrivanja istine o sebi. Fascinantna je ta Božja strpljivost. Božja pedagogija kako to nazivaju teolozi.

Danas, istina, živimo u kulturi koju bismo najkraće mogli nazvati kultura dosade, jer nam se sa svih strana nude gotova rješenja, no usprkos tome, primjećujem kod ljudi da se još nisu predali, da još gaje u sebi onu djetinju znatiželju i otvorenost za Istinom. Zapravo, čežnja je toliko očita da mi se čini da živimo u posebno milosnim vremenima u kojima nam je Bog blizu na svakom koraku, bez obzira što ga ta kultura dosade želi proglasiti suvišnim.

Sve to čini mi se velikom prilikom za Crkvu, za novi zamah u naviještanju Isusove Radosne vijesti. Pritom ne treba uopće smišljati neka dubokoumna rješenja, metode. Dovoljna je samo iskrena otvorenost za čovjeka, njegova pitanja i želju da se svojom kreativnošću uključi u evangelizaciju.

Jednom prilikom je papa u miru Benedikt XVI. rekao da će kršćani budućnosti biti ili mistici ili ih neće biti. A što drugo znači biti mistik ako ne trajno nastojati biti u Božjoj blizini, stajati u otvorenosti srca pred Božjim nadahnućem? To je čini mi se, jedini način kojim se čovjek može suprotstaviti kulturi dosade koja nije ništa drugo doli kultura smrti u svom finalnom obliku. Jer čovjek koji ne radi, koji odbaci život kao trajni napor otkrivanja svojih darova, svoje misije koje mu je Stvoritelj upisao polako umire. Olako postaje plijen manipulatora koji na život gledaju ne kao na vrhovnu vrijednost i dar, nego kao na priliku da se zadovolje strasti.

U tom smislu pitanje Isusova dolaska nije pitanje eshatologije, nekih dalekih vremena, nego temeljno pitanje života svakog vjernika. Bog je trajno prisutan i trajno dolazi kucati na vrata čovječjega srca. Njegov drugi dolazak kada ćemo se susresti s Njim oči u oči samo će biti potvrda njegova gospodstva nad poviješću za sve koji su to odbili priznati.  

P.S. Ovoga puta nemam što dodati, osim da se radujem bjelini zime. Volim zimu. Vrijeme je to kad smo više nego inače prisiljeni biti u svojim domovima. Vrijeme je to i da budemo malo više sami pred sobom i svojim Stvoriteljem. Zašto ga ne iskoristiti?

Da biste komentirali, prijavite se.